Stiven Spilberg pripada sorti režisera koji imaju nevjerovatnu sposobnost da pogode „narodsku žicu“. Nije važno kojom se temom bavi – istorijskom, bajkolikom, naučno-fantastičnom ili ratnom – Spilberg uvijek pronađe način da čak i najkomplikovaniju temu učini pitkom, zabavnom, uzbudljivom i magnetski privlačnom većini gledalaca. Ako ste pogledali makar jednu od deset epizoda prve sezone serije „Senke nad Balkanom“, znate da ne pretjerujemo ako kažemo da je njen kreator Dragan Bjelogrlić - srpski Stiven Spilberg.
Paklena kuhinja
Bjelogrlić je dobio sladunjavu, ali u ovom slučaju tačnu etiketu „svjetsko, a naše“ još 2010. godine, kada je bioskope poharao prvi dio sage o Montevideu. No, film koji je tada izgledao kao da je izašao ispod nakovnja najbolje svjetske produkcije djeluje kao malo dijete pored ovogodišnjih „Senki nad Balkanom“.
Osnova Bjelogrlićeve serije je detektivska misterija oko koje se prepliću čuveni, manje poznati i fiktivni likovi i događaji. Radnja se odvija krajem dvadesetih godina prošlog vijeka u Beogradu koji ima šmek „paklene kuhinje“. Ovaj grad je ruža smrdljivih vjetrova koje, u turbulentom periodu između dva svjetska rata, u svoju korist okreću velike strane sile, lokalni moćnici i tajna društva.
Beogradska gungula zaudara od kontradiktornosti. S jedne strane su orgije i bahaćenje bogataša, a s druge Jatagan-mala, jadnonaselje, puno kurvi, pijanaca i sumnjivih lica, koje je toliko odurno, da su čak i policajci odustali od zavođenja reda u njemu. Svi osim Andre Tanasijevića Taneta (Bjelogrlić).
Namrgođeni inspektor, vječito omamljen rakijom i kafanskom muzikom, u Jatagan-mali je svoj na svome. No, kada se u ruskoj crkvi dogodi jezivo ubistvo, Tane mora da napusti birtiju i baci se na rješavanje slučaja uz pojačanje – mladogforezničara Stanka Pletikosića (Andrija Kuzmanović).
Istorija i fikcija
Mnogi svjetski, a kamoli balkanski režiseri pogubili bi niti priče koja spaja kompleksne istorijske događaje i intrigantne ličnosti sa fiktivnom detektivskom misterijom, začinjenom mistikom i okultizmom – ali ne i Bjelogrlić. Kreator, koscenarista, režiser i glavni glumac (!)je preveliki šmeker da bi dozvolio sebi da se zapetlja- ili zbuni gledaoce.
Ova serija je trijumf zbog Bjelogrlićeve sposobnosti da napravi savršen spoj manje i više poznatih istorijskih činjenica i poigra se sa njima, ubacujući fiktivne elemente.
Samo zamislite: projekat u kom su objedinjeni čuveni crnorukac Mustafa Golubić, armijski general Petar Živković, ugledni forenzičar i „veliki prijatelj Srba“ Arčibald Rajs, Ante Pavelić, šverc opijuma, VMRO, ruski general Petar Nikolajevič Vrangel, nesrećni princ Đorđe Karađorđević, okultističko Društvo Tule... Zvuči kao previše sastojaka za miksanje u blenderu, ali krajnji rezultat je vrlo ubjedljiv – i to čak i ako imate više nego tanušno znanje o ovom istorijskom periodu.
Radnja serije sve vrijeme ostaje fluidna i pitka, iako se stvari komplikuju iz epizode u epizodu. No, komplikacije je samo čine boljom, zato što ne nastaju zarad šokiranja ili zamajavanja publike da bi se popunio prazan prostor, već nastaju sasvim prirodno – zbog motivacije i relacija odlično razrađenih likova. Svaki od junaka priče, ma koliko malo prostora zauzimao, služi kao komadić prijeko potreban za dovršavanje Bjelogrlićeve slagalice.
Bjelogrlić može da pogura „Senke“ i van Balkana zbog toga što je serija skockana po produkcijskim standardima zbog kojih biste mogli da je pomiješate sa nekim od projekata HBO-a ili Netfliksa. „Paralelna“ montaža u finišu epizode pojačava saspens i završava majstorskom „čekalicom“ karakterističnom za najpopularnije svjetske serije, ostavljajući gledaoce da sluđeni čekaju sedam dana do naredne epizode.
Manjifikov dodir
Fotografija Ivana Kostića u kombinaciji sa sjajnom muzikom Manjifika čini čuda za mračnu, zategnutu atmosferu. Sjetite se scene kada Tane i Pletikosić prvi put ulaze u Jatagan-malu... Samo ste čekali da odnekud proviri neki od likova iz serije „Birmingemska banda“, po kojoj su „Senke“ s pravom dobile nadimak.
Balkanska publika nije navikla da je TV režiseri maze estetski zaokruženim projektima, koji imaju muziku koja nije puka ilustracija radnje, već veoma važan začin priče. Manjifikove kompozicije zvuče moderno, bitno drugačije od perioda koji prikazuje serija.
Muzika poručuje gledaocima da je sav čemer, sreća ili strahota koju gledaju na malom ekranu i dalje pohranjena u njihovoj stvarnosti, a to je odlika svakog bitnog umjetničkog djela – iako prikazuje prošlost, mora da kaže nešto važno i o momentu kada je nastala.
Ovoj seriji možda možete da zamjerite pretjeranu upotrebu psovki, eksplicitnosti, obilje krvi i nasilja, teatralnosti i šepurenje glavnih likova. Možete i tužiti Bjelogrlića zbog toga što nije ispratio baš sve istorijske činjenice ili ih je previše nabudžio. No, to ne govori o „Senkama“, nego o vama.
Ako ste očekivali vjerodostojnu istoriju, pogriješili ste pri izboru serije. Bjelogrlićeva serija je vrsno trileristično iskustvo koje ostavlja gledaoce gladnim poslije izlaska iz crnog lavirinta. Nažalost, „Kafana kod Nišliju“ je zatvorena, šuška se do 2019. godine, kada će se Tane vratiti na televiziju. No, makar smo dočekali i taj naučno-fantastični momenat – da tugujemo za danom kada će se balkanska serija vratiti na male ekrane! M. I.
Špica u rangu „Igre prijestola“
Da Bjelogrlićeva serija komotno može da stoji rame uz rame pored najboljih HBO projekata u startu pokazuje uvodna špica „Senki nad Balkanom“. Gusta crna lava (ili možda krv?) šiklja hodnicima praćena sjajnom muzikom Roberta Pešuta Manjifika, potapa leševe, koplja, kukasti krst, petokraku... i formira crno sunce – zlokobni simbol okultističkog Društva Tule.
Znate ono kako obično tokom uvodnih špica serija svako iskoristi priliku da provjeri Fejsbuk, pođe po čašu vode ili provjeri što se daje na drugom kanalu? To ne važiza uvod „Senki nad Balkanom“. Špica postaje sve bolja poslije svakog gledanja, zato što simboli koje lava prekriva postaju sve jasniji i zanimljiviji – baš kao i okretanje zupčanika u uvodu serije „Igra prijestola“.
Žarko Laušević – i glumački smrtnici
Bjelogrlić je okupio fenomenalnu glumačku ekipu koja pravi rijetke greške u koracima. Jedina ozbiljnija stvar koja joj se može zamjeriti je gluma žena koje su mnogo manje upečatljive od muškaraca. Tačno je da mnoge od njih igraju plastične lutkice ili uličarke, ali to ne znači da moraju i da djeluju plastično.
Na početku serije teško je odlučiti ko je najbolji iz muškog dijela. Bjelogrlićev Tane, inspektor izliven u kalupu Prljavog Harija, čija je kancelarija lokalna birtija, a glavno naoružanje čokanjče, boca rakije i prezir prema svijetu? Toni Mihajlovski u ulozi Hadži Damjana Arsova, koji je prekinuo disanje cijeloj Makedoniji ali i gledaocima iz ostalih zemalja bivše Juge, zboreći o svojoj zemlji koju nema i planirajući atentat na kralja? Ili možda Gordan Kičić kao Alimpije Mirić, opasni namazanko spreman da zakolje svakoga riječima ili nožem, ne skidajući dijabolični, džokerski osmijeh?
Ova dilema traje negdje do polovine sezone, a onda se razrješava nakon prvog pojavljivanja princa Đorđa Karađorđevića. Ljudi moji... Žarko Laušević, deset praznih mjesta – pa svi ostali glumački smrtnici. Njegove glumačke bravure su bez premca. Dok pjeni od agonije, zarobljen u sopstvenom poremećenom i beskrajno lucidnom umu, nazivajući sebe „ludim Đorđem“ i crtajući zloguko crno sunce na ogromnom platnu, Laušević se i pretvara u crno sunce – potpuno slama gledaoce nevjerovatnom glumačkom energijom.
FOTO: noizz.rs / FB stranica serije
