Za Pobjedu, Mustafić govori o Šekspirovom djelu u vremenu koje su pojeli skakavci, umjetničkoj (ne)moći u eri sveopšte vulgarizacije i komercijalizacije, ali i crnogorskom teatarskom momentu....
POBJEDA: Vaša „Zimska bajka“ dozvolila je brojna ovdašnja učitavanja, dokazujući još jednom da je Šekspir naš savremenik. Zbog čega ste za ponovni susret sa publikom CNP-a odabrali upravo ovaj komad ili možda bolje pitati - zašto Šekspir?
MUSTAFIĆ: Razloga je napretek. Jedan od njih je i zanimljiv tretman vremena, jer je Šekspir, pišući ovo djelo u kasnoj životnoj dobi, vjerovao da novim generacijama ostaje mogućnost regeneracije svijeta i iskupljenja naših grešaka.
Dakle, on piše „Zimku bajku“ duboko vjerujući da mladi ljudi nevinošću, čistotom i uzvišenom ljubavlju mogu da poprave sve ono što su starije generacije pokvarile. U tom kontekstu, Šekspir govori o vremenu koje je istorija potrošila, pocijepala u dronjke i na desetine godina prosula sa nemogućnošću da se ikada vrate.
Ako sa tim povežemo naše akumulirano balkansko iskustvo, blisku i daleku prošlost, to „Zimsku bajku“ čini izuzetno aktuelnom, a ne samo bezvremenskom. Za sve skeptike (među kojima sam i ja) ka platformi budućnosti o kojoj se govori kao o linearnom i progresivnom doživljaju svijeta ova drama je izuzetno inspirativna.
Ima, eto, puno razloga zašto se postavlja ovakav Šekspir. Naravno, djelo je u ovoj transpoziciji nadograđeno i nekim našim specifičnim fokusom.
POBJEDA: Šta vas je to posebno interesovalo?
MUSTAFIĆ: Intrigirala nas je ta, kako je sociolozi nazivaju, crna epoha. Taj blank koji se dogodi kada vrijeme stane zbog pogrešne odluke i niza dugotrajnih i neizlječivih konsekvenci koje uslijede nakon toga. Zanimao nas je i osjećaj vremena koji bi trebalo da bude i transcendentalna kategorija, ali mi mu često pristupamo sa mehaničke strane zaboravljajući da su nam godine pojeli skakavci. Smetnuli smo s uma da su godine iza nas, nažalost, nepovratno bačene u svakom aktu nasilja, destrukcije, stagnacije i vrlo sporog, skoro neprimjetnog, progresa koji bismo s pravom mogli očekivati nakon ovoliko godina. Otvorilo se tu niz pitanja koja su politički bolna – ostati ovdje ili otići, pa odnos prema mladima, odnos prema ženi... Šekspir je poslužio da kroz kreativni dijalog sa saradničkim timom i glumcima zaista istražujemo nas u relaciji sa „Zimskom bajkom“. I da to pokušamo da uobličimo kao sopstveni etički, a ne samo estetski stav.
POBJEDA: Kakav ste stav zauzeli?
MUSTAFIĆ: Prije svega, da je potrošeno vrijeme veliki grijeh, da ga nije moguće vratiti, te da jedna pogrešna odluka može učiniti da sve stane. A kada sve stane možemo reći da smo ljudi promašenih egzistencija.
POBJEDA: Govorite li sada o balkanskom prostoru?
MUSTAFIĆ: Da. Mislim na cijelu balkansku zajednicu, sa posebnim senzibilitetom prema mladim ljudima. Nemamo pravo da im uskratimo osjećaj linearnog protoka vremena, a ne cikličnog koje se uvijek po nekoj nepisanoj istorijskoj zakonitosti na ovim prostorima vrati u početnu tačku.
(opširnije u Pobjedi)
