Svi mi nekadašnji pioniri, koji smo polagali zakletvu Titu, nekako smo istrenirani da obećavamo stvari. To nas kobajagi čini odgovornijima. A „najodgovorniji“ definitivno postajemo kada počnu da se približavaju novogodišnji i božićni praznici. Krajem decembra, gušimo se u obećanjima koje znamo da nećemo ispuniti – i sebi i drugima.
Lijeni da živimo
Pa kažemo, od 1. januara radićemo manje i više paziti na sebe. Zaljubićemo se, jer u suprotnom nekoga ćemo ubiti. Treniraćemo i zdravije se hraniti, češće rodbinu i prijatelje obilaziti.
Na početku godine čini nam se da možemo da počnemo život ispočetka. Ovo je naša godina. Bitno je samo da je stara pasala. I tako prolazi godina za godinom. Tapkamo u mjestu, donoseći odluke samo da bismo ih prekršili i pronašli opravdanje zbog toga što nešto ne možemo, ne umijemo, ne volimo ili ne želimo. Želja nije naš problem, ali volja i te kako jeste.
Shvatate li vi koliko smo mi zapravo lijeni?
Lijeni da promijenimo loše navike. Lijeni da budemo svoji. Lijeni da probudimo želje, ostvarimo snove, učimo, saznajemo, istražujemo. Lijeni da obradujemo djecu u sebi, prepuštajući se avanturama, ne plašeći se promjena.
Lijeni smo da promijenimo boju kose, skratimo suknju, zaljubimo se, upišemo fakultet, položimo vozački, usvojimo dijete, udomimo psa. Lijeni da se igramo ponovo. Lijeni smo da vjerujemo u sebe. Lijeni da živimo.
Bez savjeta
Baš zbog toga nas sve ove godine ne mijenjaju nabolje, već nagore. Ili, još gore, čine da stagniramo, osjećamo se zaglavljeno i mislimo da nijesmo tamo gdje zaslužujemo da budemo, iako smo i sami pristali na takva pravila igre.
Nema dobrih i pametnih savjeta kada govorimo o tome kako možemo da budemo bolji naredne i svake sljedeće godine. Sve zavisi do našeg odnosa prema sebi, sredini, društvu, porodici, pa i državi. Znajte dobro - sve je do nas.
Treba da prestanemo da govorimo da nam se dopada nešto od čega se užasavamo. Teba da se usprotivimo svakome ko pokušava da nas maltretira. Treba da pomjerimo zadnjice iz kreveta prije nego to urade povećani računi za struju i PDV. Možda treba i da zaokružimo nekog drugog. Opet - sve je do nas.
Uzimanje i davanje
Hoće li naša djeca biti dobri, empatični, požrtvovani i psihički zdravi ljudi? Hoće li umjeti da vole i puste da budu voljeni? Hoće li poštovati starije? Hoće – ako smo mi dobri i psihički zdravi, ako mi volimo i voljeni smo, ako mi poštujemo starije. Ne zaboravite na to da ćemo i mi jednom biti „oni stariji“. Željećemo da nam se ukaže poštovanje. Još jednom - sve je do nas.
Otvorimo se za ljubav. Pružajmo, dijelimo, učinimo da bi nam svaka naredna godina bila ljepša i da bismo mogli da joj se radujemo cijelim bićem. Eliminišimo potrebu da znamo sve odgovore i konačne ishode. Umjesto toga, uživajmo u životnom putovanju, ma kakvo bilo.
Naši snovi su važni, a svijetu je potrebno ono što imamo. Slavimo male pobjede i vrednujmo ciljeve koje smo postigli. Postanimo sebi najbolji prijatelj. I da... Budimo i malo sujevjerni, pa obucimo crveni veš tokom novogodišnje noći, da sluti na radost...
Živjeli!
Mirjana POPOVIĆ
FOTO: universityobserver.ie
