Piše:
Marija Ivanović
Nijednog gledaoca koji, makar površno, poznaje opus Mihaela Hanekea, neće nimalo zavarati naziv njegovog posljednjeg filma. Haneke jeste snimio „Happy End“, ali veliki majstor jednostavno ne radi srećne krajeve.Sedamdesetpetogodišnji sineasta bio je mračan i opor od prvog dana kada je sjeo u režisersku stolicu, a godine ga nijesu omekšale. Naprotiv. Mihael Haneke nikada nije ostavio svoje gledaoce toliko bez nade kao nakon filma „Happy End“ – ali ne beznadežne onako kako je želio to želio.
Stari motivi
U filmu „Happy End“ vrte se teme koje cijelog života obuzimaju Hanekea. Socijalna nejednakost, otuđenje, slabost ljudske prirode, voajerizam, pad u komunikaciji, nedostatak ljubavi, eutanazija, suicidalnost, sociopatsko ponašanje djece, buržoaska krivica...
Svi ovi motivi prepliću se kroz priču o bogatoj, naizgled savršenoj buržoaskoj porodici Loran, čiji je svaki član beskrajno nesrećan na svoj način.
Režiser uzima stareprovokativne teme – sastojke kao stvorene za hanekeovsku gozbu koja se ne zaboravlja. Nažalost, umjesto da umijesi ukusnu zakusku za goste, Haneke uzima provokacije, pravi od njih na desetine jela, raspoređuje ih po velikom švedskom stolu – i udaljava se. Čeka da gosti priđu i kušaju zakusku. Naravno, nijedno jelo koje je ponuđeno na stolu nije neukusno, ali nemoguće ih je probati i svariti sve odjednom. Poslije ukusne gozbe osjećaj u stomaku je dobar. Poslije prejedanja za švedskim stolom baš i nije, zar ne?
Uvod i kraj
Film „Happy End“ ne funkcioniše kao cjelina, iako ima djelova od kojih galopira krv u venama. To su, prije svega, jezivi uvod i kraj – jedno od najupečatljivijih otvaranja i najcrnohumornijih zatvaranja filma u istoriji kinematografije.
Film počinje nizom snepčetova. Vlasnik telefona voajerski prikazuje ulazak nepoznate žene u kupatilo, a potom mučenje hrčka. Tokom kljukanja životinje pilulama za spavanje, djevojčica Iv (istovremeno ranjiva i zla - sjajna Fontin Harduan) otkriva intimne detalje o odnosima u porodici. I kao da šest minuta snepčetovanja nije dovoljno da vas iznervira i okrene vam stomak, djevojčicina „ispovijest“ završava aluzijom da je upravo pokušala da ubije majku na isti način na koji se riješila hrčka.
U momentu kada odbojne snepčetove zamijene normalni, široki kadrovi, otima vam se dubok uzdah olakšanja. Tako je neprirodno, iako perverzno uzbudljivo gledati majstora poput Hanekea kako se poigrava motivom socijalnih mreža.
U nastavku filma režiser nastavlja da petlja sa Ju tjubom, instant porukanjem, lajvstrimovanjem, praćenjem i lajkovanjem na društvenim mrežama, ali teško se oteti utisku da film ne profitira od toga. Poruka da virtuelno komuniciranje uništava međuljudske odnose niti je nova, niti je prikazana zanimljivo, naročito ne ako stepen zanimljivosti mjerimo po skali gdje na najvišem podioku piše „Haneke“. Film ne profitira od Hanekeovog prepoznatljivog pečata – sporogorećeg tempa kojiokočava prigušenim krikom i bijesom autora, koji poslije sve te silne hladnoće napokon pokazuje savršeno iskrenu empatiju prema izgubljenom, ništavnom čovječanstvu.
Neskladna cjelina
Film „Happy End“ ostavlja gledaoce beznadežne i šokirane, ali najviše zbog toga što su sve teme koje obrađuje već bolje urađene u drugim Hanekeovim filmovima. Ovo je, zapravo, udžbenički primjer onoga kako filmofili koji ne vole ovog režisera vide njegova ostvarenja. „Happy End“ je serija neskladno spojenih kadrova koji prikazuju ljude kako se nehumano ponašaju jedni prema drugima.
U skladno umjetničko djelo film ne može da pretvori čak ni fenomenalni duo, Trentinjan i Harduan, djed i unuka koji kradu slavu svima u svakom kadru u kom se pojave, naročito u sceni u kancelariji – predivnom omažu Hanekeovom remek-djelu „Amour“ (2012).
Da se dobro razumijemo: „Happy End“ nije loš film. Dobrom filmu može da se pronađe 100 mana, a loš je samo – loš. Samo je šteta zbog toga što je Hanekeova satira o „jadima“ buržoazije dovoljno dobra tek toliko da vam bude krivo što nije mogla da bude mnogo bolja.
Ocjena: 6,6/10
Režija: Mihael Haneke Uloge: Izabel Iper, Žan-Luj Trentinjan, Fontin Harduan, Franc Rogovoski, Matju Kasovic Trajanje: 107 min
FOTO: ew.com
