Iz Beča:
Miloš Milačić
Izložba u bečkoj „Kući muzike“ ne ište posjetioce. Međutim, neće ih odbiti kada dođu. No, dok posjetioci naivno misle da oni gledaju nju, kuća će pronicljivo posmatrati njih očima izizblijedjelih fotografija, raritetnih dokumenta iklavira koji se ostrvljen baškari u srcu hola.
Nimalo slučajno, na tabli pored instrumenta istaknuto je obavještenje da svako ko želi može da sjedne i svira.
Naivni će odmah upasti u zamku, ne shvatajući da ih izložba mami, stavlja na ispit i procjenjuje da li su dostojni njenog gostoprimstva. Ukoliko nijesu, namjerno će im olabaviti žicuili zaglaviti pedalu, a dirka koju budu dotakli učiniće jedno „puuuf“. Samopouzdanje, do tada na zavidnom nivou, za čas će preći na „mos (mjehur od sapunice) mod“ i rasprsnuti se u prvoj sljedećoj (ne)prilici. Ineće im biti baš svejedno.
Protiv mamurluka
Zato samo obazrivo kad kročite u „Kuću muzike“. To nije obična kuća. U njoj je u prvoj polovini 19. vijeka živio Oto Nikolaj, dirigent i kompozitor poznat po osnivanju Bečke filharmonije. Da, baš te Bečke filharmonije koja vas prijlijepi uz televizore svakog 1. januara u podne i liječi vaš mamurluk od prethodne noći (opšte)narodnim lijekom – Štrausovim valcerima.
Filharmonija, dakle, obilježava 175 godina od osnivanja. I izložba je tome posvećena. Ako joj se svidite i izbjegnete male zamke koje vam postavlja, brzo ćete shvatiti da je ona zapravo dobroćudna dvoglava aždaja koja umjesto vatre bljuje muziku. Sajednom glavom u Beču, a drugom u Njujorku. Godine 1842. godine osnovana je i Njujorška filharmonija, pa sada slave zajednički jubilej.
Predgrađe raja
Imena muzičara, dirigenata i kompozitora koji su zrna svoje posebnosti posadili u plodna tla oba ansambla, s pravom su boldovana na izložbi. Na stablima izniklim iz tog zrnevlja i danas rastu plodovi,a „Kuća muzike“ ih je, kao nekad, skupila u svoje skute.
U toj kući čak i stepenice sviraju. Stepenice od nota solmizacije. Kako se na koju kroči, odzvoni „do – re – mi“. Ne vode baš u raj, ali za jednu od soba muzeja koji je smješten na spratu, moglo bi se reći da jeste predgrađe raja. U toj sobi svako može da bude dirigent. Virtuelni, doduše.
Zakašnjeli aplauz
Bečka nema, ali možda njujorška izložba za ovu priliku obezbijedi nešto nalik vremenskoj mašini doktora Emeta Brauna (poznatijeg kao „Dok“), koja bi vas na kratko mogla vratiti u 1842. Te godine pisac Stendal i Mocartova udovica Konstanca otišli su bogu na istinu, porodice Maj i Malarme dobile muške nasljednike Karla i Stefana, a svježe štampane „Mrtve duše“ utrle Gogolju put ka besmrtnosti.
Lijepo bi bilo vidjeti bečke entuzijaste – osnivače Filharmonije, od kojih većina nijesu ni bili profesionalni muzičari, kako na svom prvom nastupu „padaju“ na bini, pod teretom Hajdna, Mocarta, Betovena... Padaju, ali se ne predaju, odlučni u namjeri da „za koju oktavu više“ okrenu točak muzičke istorije.
Jedan zakašnjeli aplauz za njih i jedan upućen na vrijeme članovima„Imperijal klasik orkestra“, koji tri puta sedmično baš u „Kući muzike“ izvode odabrani program za posjetioce. Među njima je i jedna Crnogorka, za koju kažu da „Turski marš“ svira brže od onog Barikoovog pijaniste sa okeana. I još govore da pod njenim prstima klavir zvuči skoro kao šaka paperja. Skoro... Jer paperje je ipak za koji miligram teže.
FOTO: hausdermusik.com / robertsenz.at
