Da biste pronašli čudo u sopstvenom dvorištu ponekad je potrebno da čujete glas iz neslućene daljine. Kako je samo Sarajlijama djelovalo nerealno, kada je basista Kris Dejl 2012. godine pisao o njihovom gradu, gdje je 14. decembra 1994. godine, pod ratnom opsadom, održan zaboravljeni koncertBrusa Dikinsona, kultnog pjevača grupe Iron Maiden!
Blog basiste
Dejl, koji je sa Dikinsonom iste godine sarađivao na soloprojektu, opisao je kompletnu situaciju u kolumni na sajtu metaltalk.net. Sve je počelo jednim ranim jutarnjim telefonskim pozivom Brusa Dikinsona.
- Dobro jutro. Imamo svirku i idemo u Sarajevo! Da, tako je, tamo jeste rat. Ali ništa ne brini, imamo zaštitu vojnika Ujedinjenih nacija. Možda nas čak puste da provozamo tenk –rekao je Dikinson, djelujući poslovično-optimistično.
Da nije bilo Dejlovog bloga, ne bi ni sarajevski režiser Tarik Hodžić, šokiran i oduševljen saznanjem da se jedan takav koncert desio, snimio dokumentarni film „Scream for me Sarajevo“ i krajem 2015. ponovo doveo Brusa Dikinsona u glavni grad Bosne i Hercegovine.
Tek tada, tokom snimanja filma, „isplivala“ su sjećanja rijetkih srećnika koji su prisustvovali koncertu u Kulturnom centru Sarajeva. Ako je pristojno sretnicima nazvati ljude koji su preživjeli 1.001 dan opsade...
Važnost sitnica
Kada je počeo da snima „Scream for me Sarajevo“ Hodžić nije želio ratnu priču. Zato najemotivnije scene u ovom ostvarenju ne pokazuju ni snajperske kuršume, ni umiruće dijete na rukama vojnika - već sitnice, stvari koje su izašle na svjetlo dana iz doba koje su mnogi željeli da zaborave.
U filmu su iskorišćeni dvije decenije nerazvijeni filmovi starog sarajevskog foto-reportera, ali i slučajno pronađena kinematografska ostvarenja jednog od članova benda. Od tri lokalna benda koja su prethodila Dikinsonu, nekoliko članova je poginulo u ratu...
Posteri, plakati, sačuvana izgužvana karta i nevjerovatan, dragocjeni, ranije nikad prikazani, jedan jedini video snimak Martina Morisa, majora UN-a... Sitnice sve otkrivaju, a najviše to koliko je ovaj koncertbio dragocjen ljudima koji su mu prisustvovali. Na njemu se vide nasmijana, potom uplakana, pa opet nasmijanalica koji nemaju bilo kakvog znanja o hevi metal muzici! I tek se tu vidi koliko je Dikinsonov dolazakbio važan.
Obostrana potreba
Brus Dikinson je na svoju odgovornost, sa aerodroma u Splitu do Sarajeva, vozio bend alternativnim i potencijalno miniranim putevima. U jednom segmentu čak i kroz ratnu zonu. Odbio je da svira samo UN vojnicima. Ovo je morao da bude koncert samo za Sarajlije. Koncert je promovisan tek dan uoči svirke u Sarajevu, da ga zaraćene strane ne bi vidjele kao potencijalno propagandni momenat i ugrozile ga ili iskoristile na bilo koji način.
Nakon što je svijet prije dvije godine konačno saznao za priču o koncertu, mnogi su komentarisali kako je Dikinson tada bio potreban Sarajevu - ali i Dikinsonu Sarajevo. Njegov solo projekat, album „Balls for Picasso“ iz 1994. godine nije prošao dobro nakon kultnog albuma „Fear of the Dark“ benda Iron Maiden.
Takođe, tada su mnogi počeli da gledaju Dikinsona kao nafuranog avanturistu, nekakvog nadri-natčovjeka koji stiže da bude i profesor istorije, i radio voditelj, i profesionalni vojnik, i uspješan mačevalac, i pilot boinga, i biznismen - pa i najveća zvijezda hevimetala!
Magija trenutka
Brus Dikinson uvijek se dokazivao samo i isključivo sebi. Ignorisan od roditelja, prepisivan u škole koje nije želio, odgajan u britanskoj provinciji na selu kod babe i djeda... Vrlo dobro je znao, bolje od svih u bendu, što je i kakav je rat.
- Nijesam nikad želio da se bavim politikom. Moji roditelji su željeli da guram vojnu karijeru, a ja sam bježao u bendove... Nijesam išao u Sarajevo da ljudima popujem ili im kažem kako će im biti bolje, ili da će izginuti, ili bilo šta. Izveli smo pet pjesama i vidio sam više nade na njihovim licima nego što sam je ja ikada imao. Mnogo sam naučio u Sarajevu - poručio je Dikinson, koji se rado odazvao pozivu anonimnog Hodžiča da bude dio dokumentarca.
Iz Sarajeva mu je ostalo prijateljstvo sa majorom Martinom Morisom, Britancem na čiji je poziv došao prvi put u Bosnu. Kasnije je sa grupom Iron Maiden svirao za mladost svih zaraćenih strana rata u bivšoj Jugoslaviji.
Nije se tog 14. decembra1994. godine u Sarajevu radilo o bilo kakvom avanturizmu ili samodokazivanju Brusa Dikinsona. Da je bilo tako, svijet bi čuo za ovu priču mnogo prije dokumentarca Tarika Hodžića. Biće ipak da je Dikinson prvi put stigao u Sarajevo i njemu se vratio skoro dvije decenije kasnije, u savršenom trenutku. I da magične priče same biraju kada će biti otkrivene...
FOTO: mubi.com / filmweb.no
