Čini se da nema dana kada nam putem medija ne saopšte nešto tako alarmantno, da odmah pomislimo kako je došla potonja ura. Narod streca oko jedne stvari nekoliko dana, do fabrikovanja nove panike, i tako ukrug. Mnogo puta se ispostavilo da su neke od plasiranih informacija bile lažne, neutemeljene ili pretjerane, ali ljudi ne prestaju da se primaju.
Čim su se prvi veći oblaci namrštili iznad Podgorice, prvo na što smo svi pomislili u susret ogromnim kišama jeste da ponovo nećemo moći da pijemo vodu sa Mareze. Naravno, to su nam vrlo brzo rastrubili i mediji.
Skockani mućak
Sve je to u redu. Možda je zagađena voda zaista toliko opasna. Međutim, problem je u tome što se na prvo pominjanje rečenice: „Voda nije za piće“ svi rastrče do prodavnica, gdje ih već uredno posloženi i skockani čekaju paketi sa flaširanom vodom.
Godinama su nam plasirali priče o visokom kvalitetu flaširane vode i punili glave argumentima o tome koliko je bolja od „česmovače“. Plastična boca vremenom je postala nekakav trendi dodatak koji upućuje na određeni životni stil. Neće, čoče, ni u kafani da piju vodu s česme, nego traže flaširanu, po mogućnosti Evian. Najskuplja je i, što je najvažnije, pije je o Bože, o Madona.
Ljubitelji legendarne britanske serije „Mućke“ sjećaju se epizode u kojoj braća Troter pronalaze „drevni izvor prirodne vode“. Flaširaju vodu, lijepe etiketu „Peckam Spring Water“ na ambalažu i prodaju flašice po visokoj cijeni. Kad, ne lezi vraže, voda mijenja boju tokom noći. U pitanju je samo još jedan mućak braće Troter.
Crveni alarm
Zgoda sa Rodnijem i Del Bojem samo vam pokazuje koliko su ljudi lakovjerni – za ne povjerovati. Veli moja komšinica od 70 godina da ne bi živa popila „glibavu“ vodu s česme. A zašto? Jer tako kažu na TV-u.
A to što na internetu postoji mnogo tekstova o opasnostima od konzumacije flaširanih napitaka, nikom ništa. To, mili brate, čovjek mora da potraži i informiše se, ali badava kad mu je najlakše da klimne glavom i posluša perjanike medijske panike. Što je sigurno, sigurno je.
A tek „crveni alarm“... Ovo će biti nezapamćena zima ili toliko vrelo ljeto da će se ulice topiti. Grmjeće, sijevaće, padaće kiše i vjerovatno duvati vjetar koji će čupati drveće, poručuju nam glavne zvijezde malih ekrana poslednjih godina - meteorolozi.
Alarmantna upozorenja zbog alergija, virusa i malih boginja. Ne jedite meso tog proizvođača - može da vam poraste rep. Ne kupujte uvezene igračke – dječak može da postane djevojčica i obrnuto. Ne vakcinišite djecu. Ipak vakcinišite djecu. O političkoj propagandi da ne govorim.
Riječi Čomskog
Konfuzija, senzacija, senzacija. Živimo riječi Noama Čomskog. Pažnja javnosti se konstantno preusmjerava sa važnih problema na nevažne. Moćni upravljaju manje moćnima servirajući nebitne informacije, čisto da im ne ostave prostora da razmišljaju i dovedu u pitanje „velike istine“.
Kako su ljudi ranije preživljavali bez ovih alarmantnih upozorenja, da mi je znat. Pritom ne mislim na nekoliko vjekova prije, nego na deset do 20 godina unazad. Čini mi se da su živjeli srećni, zdravi i neznaveni, što mi ne zvuči tako loše. Možda su i imali vremena za čuveno pitanje: „Biti ili ne biti.“
Mi više nemamo vremena za Šekspira. Popiše nam mozgove crveni alarmi i prepjevana verzija Hamleta: „Piti ili ne piti, pitanje je sad“. Mirjana POPOVIĆ
ILUSTRACIJA: thoughtco.com / youtube.com
