Piše: Marija Ivanović
Režiser Lorgos Lantimos zadao je publici najteži domaći zadatak ove filmske godine. Njegov psihološki horor „The Killing of A Sacreed Deer“ je film koji zahtijeva dobar želudac za varenje (be)smislene morbidnosti, beskrajno strpljenje, znanje o grčkoj mitologiji - i hrišćansku sposobnost da oprostite autoru koji se ponaša kao Bog.
Ovim ostvarenjem Lantimos je kaznio gledaoce za sve banalnosti i gluposti koje su ikada pogledali na velikom platnu. Ostavio je filmofile bijesne – ili emotivno isušene. Pobunjene protiv morbidijuma koji u sebi ima riječ „sveto“ – ili zahvalne na katarzičnom iskustvu. Željne da zadave Lantimosa golim rukama zbog „artističkog masturbiranja“ – ili mu poljube noge. Sredine nema.
„The Killing of A Sacred Deer“ je maestralno uznemirujuće iskustvo koje ni najveći Lantimosovi fanovi neće željeti da kušaju ponovo.
Lantimos, moderni Grk, uzeo je starogrčki mit dramatizovan u Euripidovoj „Ifigeniji u Aulidi“ i reinterpretirao ga u filmu „The Killing of A Sacred Deer“. Sveti jelen iz naslova odnosi se na životinju boga Artemisa koju je slučajno ubio Agamemnon, Ifigenijin otac. Kralj je pao u nemilost i primoran je da se iskupi prinoseći Ifigeniju na žrtveni oltar.
Agamemnonovu ulogu u ovom filmu dobio je bogati hirurg Stiven (Kolin Farel). Rola svemoćnog Boga dodijeljena je tinejdžeru Martinu (fantastični Bari Kogan), sinu Stivenovog pacijenta koji je izdahnuo na njegovom operacionom stolu.
U prvom dijelu, još je nejasna priroda poznanstva hirurga i mladića. Stiven mu tajno kupuje skupe poklone. Da možda nije pedofil? Lantimos nas već ovdje smješta u stanje nelagode. Osjećaj da će nešto užasno da se desi pojačava nasilnička orkestarska tema od koje krvare uši.
Lantimos siječe drvenu glumu, trivijalne dijaloge i naizgled banalne motive, najavljujući uzdizanje haosa muzikom, koja zvuči kao nešto što bi proizveo ansambl noževa - da se njima može svirati umjesto gudalima. Čisti horor nastupa u momentu kada Bob (Sani Suljić), Stivenov sin, izgubi osjećaj u nogama. Ista stvar događa se njegovoj ćerki Kim (Rafi Kasidi).
Stiven ubrzo saznaje da je nepokretnost prva od tri faze bolesti (nemogućnost hoda, gubitak apetita, krvarenje iz očiju) koja će ubiti jedno od njegove djece ili suprugu Anu (Nikol Kidman) ako se ne iskupi. Mladić zahtijeva da hirurg ubije jednog od članova porodice da bi se revanširao za ubistvo njegovog oca. Ako ubije njega ili sebe, svi će umrijeti. Pod uslovom da vrati „dug“, moći će da nastavi da živi buržujskim životom u velelepnoj kući sa „idiličnom“ porodicom. To je božja kazna za čovjeka koji se igrao boga za operacionim stolom.
Lantimos je ponovo snimio varljivi, beskonačno pesimistični film kom se učitavaju mnoga značenja. Euripidova Ifigenija je priča o iskupljenju, sa srećnim krajem. „The Killing of A Sacred Deer“ završava do guše u nesreći, ne ostavljajući ni najmanju mogućnost za hepiend.
Lantimos ne vidi mogućnost iskupljenja za čovjeka 21. vijeka - otuđenog od sebe i drugih, u trci za lažnim ciljevima, u svijetu iz kog je isisana strast (crna haljina, komentari o menstruaciji i stidnim dlakama, seks pod „punom anestezijom“, bizarna ispovijest o zadovoljavanju usnulog oca). I suspendovan je osjećaj za bilo što vječnije od velike kuće, dobrog posla i automobila, tradicionalne porodice i ugledne profesije.
Naravno, mnogo je priča o otuđenju modernog čovjeka, ali ovaj režiser čini opšte mjesto svježim, okrećući logiku naglavačke i tjerajući gledaoce na povraćanje zbog upoznavanja sa svijetom u kom su svi likovi na neki način negativci, i to veći od bogolikog Martina.
Očekujete da se majka žrtvuje za djecu, a dešava se suprotno. Ana je „racionalna“. Bolje da Stiven ubije Boba ili Kim kad uvijek mogu da imaju novo dijete - još jedan trofej kojim se mogu pohvaliti pred prijateljima. Onda, morbidni momenat kada Kim pita Boba da dobije njegov mp3 plejer kada ga otac ubije. Ili Martin, u bijeloj majici, dok ogavno usisava špagete, pričajući o umirućoj djeci kao da komentariše vremensku prognozu.... Lantimosov užasavajući „The Lobster“ (2015) izgleda kao plišana igračka naspram ovoga.
Jedina osoba koja ni u jednom momentu ne izgleda kao negativac je Bob. I tokom ruskog ruleta sa lovačkom puškom (!), Stiven prekrivenih očiju ubija baš njega. Lantimosov pesimizam nema granica. To se vidi i u finalu, koje je zaokruženo Šubertovom kompozicijom „Stabat Mater“ sa upečatljivog početka filma. Vidimo Stivena i Anu apsolutno nepromijenjene sinovljevom smrću. Dobili su svoj buržujski život nazad, i to je sve što im je bilo potrebno.
„The Killing of A Sacred Deer“ je film koji vas ostavlja da pričate sa glasovima u glavi. Nije važno da li oni viču jedni na druge, psujući i režisera i film i onog ko vas u bioskop dovede, ili pokušavaju da vas smire, govoreći da će sve biti u redu. Važno je da prije filma Jorgosa Lantimosa nijeste imali pojma koliko ste glasova skućili u lobanji.
Ocjena: 9,4/10
Režija: Jorgos Lantimos Uloge: Kolin Farel, Nikol Kidman, Bari Kogan, Sani Suljić, Rafi Kasidi Trajanje: 121 min
FOTO: ew.com / youtube.com
