Znate li da u Crnoj Gori nemamo ozbiljan bend sa duvačkom sekcijom? Mislim da smo i po tome lideri u regionu. Moderna muzika odavno podrazumijeva takozvanu „brass“ sekciju u postavkama bendova koji je izvode, samo kod nas - jok. Da potražimo i uzrok.
Naime, postoje institucije koje se bave obrazovanjem ovog kadra. No, taj kadar pripremaju i regrutuju za serioznu muziku, prvenstveno za nacionalni simfonijski orkestar. Što je dobro. Ali zbog čega se neko od tih „duvača“ ne odmetne (čast rijetkim izuzecima) i u džez/fank/pop-rok vode, pitanje je za sve nas koji se bavimo muzikom, na ovaj ili onaj način.
Činjenica je da se naša realnost ogleda u malim brojevima na svakom polju djelovanja, pa i onom koje se tiče kulture. Dakle, tržišno nijesmo konkurentni unutar sopstvenog sistema. O širem kontekstu da ne govorimo.
Ako zagrebemo malo preko granice, shvatićemo da komšije vode malo više računa o proizvodnji i, što je važnije, upotrebi kadra koji proizvode. Sigurno je, imaju nekoliko puta veće tržište. Ali i pored svega, u Crnoj Gori ne postoji bend koji ima minimalnu duvačku sekciju. Dakle, ranjivi smo, po mnogo ćoškova.
*****
„Brass“ sekcija teba da ima makar jednu trubu, trombon i saksofon, alt ili tenor, kako god - nijesmo baš u situaciji da biramo. Na rijetkim TV kanalima u Crnoj Gori imamo priliku da čujemo upotrebu duvačke sekcije onako kako je koristi muzički svijet. Neki drugi nam nude upotrebu duvačke sekcije samo i isključivo u funkciji dragačevskih zvukova. Dakle, u etno maniru.
Da neko slučajno ne pomisli kako imam nešto protiv etna, konstatujem da sam imao priliku da na jednom dragačevskom saboru i zasviram. Doduše kao klinac, u pratećem ansamblu folklornog društva Aluminijum ili ŽTO, ne sjećam se najbolje. No, sjećam se da sam čuo majstore etno trube, vidio kolektivno ludilo i shvatio da je to ipak „over my limits“.
Da podsjetim na suštinu - Crna Gora i dalje nema svoj Big bend orkestar, makar i u minimalnoj konfiguraciji. Iskreno vjerujem da mora da ga ima. I da upotreba tog i takvog Big benda može da doprinese kulturološkom sazrijevanju nacije, čak i u smislu formiranja novog, modernog muzičkog identiteta naše države.
*****
Kao i u drugim sredinama, s fokusom opet na mnogoljudniji komšiluk, takvi orkestri naslonjeni su na javne servise. Da podsjetim, u turbulentnim posljednjim decenijama na ovim prostorima, svi ti orkestri bili su „na ledu“ zbog finansijske održivosti. Ipak, preživjeli su. Neki, poput džez orkestra Hrvatske radio-televizije proslavili su 70 godina postojanja, dok će komšije s kojima smo se posljednji put našli u zajedničkoj državi, isti jubilej proslaviti dogodine. Dakle, za još jedan jaki kulturološko-identitetski specifikum potreban nam je džez orkestar, što prije.
Da me neki pogrešno ne shvate, a nije da nemaju običaj, uz Simfonijski koji srećom imamo, ovdje uz džez orkestar svakako podrazumijevam i veliki narodni, kao i zabavni (revijski). Pomenuta tri nedostajuća fundamenta svakog civilizovanog društva treba da unesu živost u učmalu i, nažalost, skoro pa nepostojeću muzičku scenu Crne Gore.
Muzički talenti su nam do sada slali jasnu poruku - ima nas, nego nema vas, onih koji treba da omoguće prirodan razvoj stvari - kvalitativnu selekciju koja ne zavisi od tržišta, već od kriterijuma urednika muzičkih programa i potrebe društva za kvalitetom.
Dok se to ne dogodi, jedina truba koju ćemo slušati u Crnoj Gori biće ona dragačevska. Nećemo čuti ni Majlsa Dejvisa, ni Gilespija niti Rendija Brekera dok njihovu muziku ne počnemo da emitujemo, njegujemo i izvodimo. Opet zarad đece.
*****
Nemojte da ispadne da smo se predali kao društvo. Možemo mi to bolje. Ne dozvolimo da nam politika diktira ljudske odnose i upravlja medijima. Pomjerimo ih u stranu, na marginu, upravo tamo gdje im je i mjesto. Budimo slobodni građani, mislimo razborito i bez interesa, vodimo računa o opštem i dobru naše đece.
Poštujmo civilizacije koje su u odnosu na nas daleko ispred jer - da vas podsjetim - tamo smo krenuli. Svijet bude ponekad okrutan, nepravedan, pomalo izgubljen, ali ne gubite iz vida da je jedina alternativa koja nema zamjenu, put ka društvu evropskih naroda. Ne zbog političkih odluka i interesa, već isključivo zbog naše potrebe da postanemo građani. Građani svoje zemlje, nevezano za pol, vjeru ili rasu, a samim tim i građani svijeta.
Neka svako sam sa sobom pokuša da dokuči suštinu. Siguran sam da bi 80 odsto građana ove zemlje poželjelo isto. Neka nam to bude prioritet. Da stvari nazivamo pravim imenima - da kič bude kič, a kultura kultura. To je posao države. Ne znam za vas, ali za mene nema prečeg cilja.
