Tri godine prije nego što će ploča „Thriller“, objavljena 30. novembra 1982, postati najtraženije parče vinila u istoriji muzike, Majkl Džekson povjerio se novom menadžeru Džonu Branki. Rekao je: „Želim da budem najveći i najbogatiji. Želim ploču koja će me staviti na tron“.
Džekson je tada imao samo 21 godinu. Iz njegovih riječi nije izbijala samo želja da zgrabi svoje mjesto u istoriji. Prije svega, radilo se o inatu.
Usamljeni mladić
Džekson je bio zvijezda već početkom osamdesetih, ali nikako nije mogao da dođe do naslovnih strana i TV ekrana. Kada je magazin Rolling Stone 1980. odbio da stavi intervju sa tamnoputom zvijezdom na naslovnicu, Džekson je imao proročanski odgovor. Kazao je: „Doći će vrijeme kada ćete zvati, a ja ću birati da li želim da budem na vašoj naslovnoj strani.“
Ploča „Thriller“ je mnogo više od priče mladića opsjednutog željom da stigne na vrh. To je svjedočanstvo o samoći mlade osobe koja je prvi put suočena sa žednim pogledima i prljavim riječima. Takođe, to je ploča o odrastanju: roditelji Majkla Džeksona razveli su se početkom osamdesetih, a muzičar je mjesecima razvlačen po žutoj štampi nakon čega je morao da pristane na test očinstva.
„Poješće te živog, ti si obična voćka, jelo sa menija.“ Žestoko i bijesno pjeva Džekson u pjesmi „Wanna be Startin' Something“ koja otvara ploču „Thriller“.
Magični trio
„Thriller“ je velika ploča zbog toga što ostavlja utisak da je Džekson u tom periodu već bio do guše u preispitivanju i davio se u osjećaju kako nešto nije u redu sa njim. Svi oni zombiji iz kultne naslovne pjesme i muzičkog spota, koji su ga progonili u noći – na kraju nijesu bili ništa drugo nego podsjetnik da je slab kao svaki od njih.
Magični trio pjesama („Thriller“, „Beat It“ i „Billie Jean“) otkrio je jednu mladu osobu suočenu sa svojom paranojom. „Beat It“, najveći hit 1982. godine, ponešena je optimizmom i gitarom Edija Van Hejlena, dok je numera „Billie Jean“, vječna fanki-đuskalica, već potpuno poklopljena paranojom. Kako da joj vjeruje ako ne zna da li je dijete njegovo? Pobogu, kako da bude njen ako nije i njen izbor na plesnom podijumu? Koliko samo straha i nesigurnosti – u jednom zaraznom ritmu i nezaboravnom, oslobađajućem plesu...
Himne paranoje
Konačno, ploča koju je producirao legendarni Kvinsi Džons nosi onu dozu neuhvatljivog i neobjašnjivog. Kako objasniti to što se prodala u približno 110 miliona primjeraka širom svijeta (duplo više u odnosu na najbliže pratioce na vječnoj listi) – a realno ima loše pjesme kao što su „Baby Be Mine“ i „The Lady in My Life“!? Duet sa Polom Makartnijem, „The Girl Is Mine“ je, recimo, potpuno nebitan na strani A i ništavan u odnosu na njihovu saradnju u himni „Say, Say, Say“.
Biće, ipak, da najuspješniju i najgrandiozniju ploču u istoriji popularne muzike, takvom čini nešto veće od skupa perfektnih djelova ili racionalnih razloga. Velikom je čini nešto neobjašnjivo i čudan splet okolnosti – poput Džeksonove odluke da četiri teksta pjesama na albumu ne radi „papirom i olovkom“, već nabacujući riječi i snimajući ih na audio kasetu mjesecima, u momentima inspiracije. Tako su nastale „Billie Jean“ i „Beat It“.
Džekson se našao na tronu koji je želio. Godine 1982. nije pokorio samo naslovnice. Postao je prvi tamnoputi muzičar koji se popeo na prijesto na frekvencijama MTV-ja. Na samotnom vrhu se vrlo brzo suočio sa svojim licem u ogledalu. Džeksonova igra skrivalice sa sopstvenom sjenkom počela je prije tri i po decenije, a veliki muzičar ju je nagovijestio u himnama paranoje na ploči „Thriller“... S. S.
FOTO: simplywallpapers.com / pinterest.com
