Prema riječima psihologa Adriane Pejaković, postoji naglašen uticaj sredine na naše gene što ranije nije bilo potencirano u nauci.
- Time se bavi epigenetika, kojom se označava proučavanje svih onih promjena koje utiču na ekspresiju gena, njihovo mijenjanje i izražavanje, a ne nastaje od promjena u samom DNK genetičkom kodu. Drugim riječima, epigenetičke promjene se mogu prenositi sa generacije na generaciju i mimo poznatih mehanizama prenošenja putem DNK – pojašnjava Pejaković.
Uticaj sredine
Ona ističe da se komunikacija između spoljne sredine i našeg genoma pokazuje kroz mnoge primjere. - Djeca čije su majke bile izlo- žene stresu u toke trudnoće pokazuju manju toleranciju na stres i veću podložnost nekim oboljenjima kasnije. Dakle, sve ono što radimo, gdje živimo, čime se hranimo i kako razmi- šljamo može da utiče na naše gene koje zatim prenosimo dalje na potomke – navodi sagovornica. Pejaković dodaje da je epigenetika relativno mlada disciplina i potrebno je još istraživanja u tom pravcu, ali je nesporno poznato i od ranije da mi svojim umom možemo uticati na biologiju tijela.
- Poznato je da kumulativni efekat stresa i nezadovoljstva utiču na pojavu psihosomatskih bolesti (kardiovaskularna oboljenja, oboljenja digestivnog trakta, osipi, psorijaza itd.) - ističe ona.
Naglašava da su epigenetske promjene reverzibilne, odnosno za razliku od genetskih, mogu se ponovo mijenjati pod uticajem spoljašnih faktora.
- Primjera radi, pod uticajem gena neko ima plave oči i to se ne može mijenjati, dok pod uticajem epigenetike mi mo- žemo uticati da se npr. smanji naša visoka reaktivnost na stres, pa to može da se prenese i na naše potomke. Naravno, ona se može i povećati, to je ta reverzibilnost promjene. Transgeneracijske veze Pejaković smatra da se znanja i dometi iz oblasti epigenetike mogu primijeniti u analizi transgeneracijskih veza, odnosno mijenjati neke poruke ili obrasce naslijeđene iz porodičnog kolektivnog sjećanja, tabue ili regule koje nosimo i usađujemo u nove generacije.
- Psihoterapija tu može pomo- ći da te obrasce osvijestimo, utičemo na svoj život, svojim ponašanjem i primjerom svojim potomcima pokažemo da može drugačije, a onda i samim otkrićima epigenetike utičemo na genetsku strukturu koju prenosimo na potomstvo – kaže Pejaković. Ona kao primjer navodi anegdotu sa edukacije iz psihoterapije koja na zanimljiv način dočarava kalupe u našem ponašanju i razmišljanju.
- Sjećam se anegdote koju sam čula na edukaciji iz psihoterapije. Kćerka je pitala majku zašto uvijek kada prži ribu baca skoro pola ribe, kada bi se to moglo pojesti. Majka je priznala da ne zna, ali je rekla da tako i baka radi, pa su otišle da pitaju nju. Kada su pitale baku zašto baca pola ribe, ona je rekla da kada se udala je imala samo jedan mali tiganj pa joj je bilo zgodno da tako radi. Ipak, njena kćerka i unuka rade to isto a da ne znaju tačno zašto. Ovo je pojednostavljen primjer, ali mi vrlo često nosimo neke obrasce ponašanja preuzete od roditelja, koji su ih opet preuzeli od svojih roditelja i tako proces seže u više generacija... Dok se neko ne zapita šta se tu dešava i šta nije u redu. Dakle, neko ponašanje koje je za naše pretke bilo i logično, za nas ne mora da bude, iako ga generacijama slijedimo – ističe Pejaković.
Kako kaže, prvi korak je da to osvijestimo, a to obično biva kad naiđemo na neki problem u životu pa smo prinuđeni da se bavimo time.
- Onda krećemo u proces promjene. Tako se mogu prenositi: zabrane, predrasude, uputstva kako se nešto radi, kako se živi. Važno je nekad da obratimo pažnju na poruke koje čujemo u porodici: „Kod nas se to tako radi“. „Mi Markovići ne volimo goste“, „Uvijek su Ivanovići bili namrgođeni“, „Moja baba je govorila da kada se raduješ, poslije ćeš da plačeš“. Tako nam se usađuju npr. zabrane na sreću, važnost, samostalnost a da niko to, zapravo, ne zna i nema osviješteno – navodi Pejaković.
Životni scenario
Ona smatra da su transgeneracijske veze i odnosi veoma mo- ćan izvor korisnih saznanja o nama i drugima i daju mnogo važnih odgovora.
- U psihoterapijskom pravcu transakciona analiza, kojom se i ja bavim, postoji pojam životni scenario. To je skup nesvjesnih uvjerenja o sebi, životu i drugima koji donosimo kada smo mali i koji kasnije određuje naš život a da toga nijesmo svjesni. Djevojčica koju je npr. napustio otac kao mala nesvjesno zaključuje „da su svi muš- karci loši“ i kao odrasla ima problem da ostvari kvalitetan partnerski odnos, a da ne zna tačno zašto. Ona bi trebalo da svoja uvjerenja (da su svi muš- karci loši) osvijesti i zatim krene da ih mijenja. Prema njenim riječima, kao što postoji lični životni scenario, tako postoje i načini prenošenja porodičnih i transgeneracijskih obrazaca ponašanja.
- Šta će da postane dječak kome svi, od rođenja, pričaju da su mu djeda, otac, stric, ujak bili alkoholičari? Djeca slušaju odrasle i nemaju načina da kritički provjeravaju uvjerenja koja se prenose kroz generacije. Dakle, na osnovu saznanja šta je bilo važno našim precima, kako su se odnosili prema bitnim životnim temama, šta su nam poručili i kako, možemo otkrivati šta smo mi od toga prihvatili i da znamo da možemo to da mijenjamo. Mi u svakom trenutku imamo izbor, ali nam je nekada i potrebna pomoć i podrška da taj izbor napravimo i usmjerimo se u drugom pravcu. Jer, simbolički rečeno, ako vam stalno daju kikiriki naravno da ćete misliti da ste slon - navodi Pejaković.
Svakako da se transgeneracijski prenose i dobre stvari, porodične vrijednosti i da je vrlo važno biti povezan sa svojim korijenima. Ali sada govorimo o negativnim obrascima koje možemo mijenjati kada počnu da nam prave probleme. Dječak kojem svi govore da će postati alkoholičar kao djed, stric i ujak možda i zaista ima pojačanu biološku predispoziciju za zavisnost, ali to ne znači da je nužno i neizostavno predodređen za to. Postoji veliko polje naše odgovornosti i djelovanja na šta psihoterapeuti stalno ukazuju – ističe sagovornica.
Ključna pitanja
Pejaković ističe da se neke bitne stvari u životu mogu naučiti iz dječjih pitanja koja nose sjeme pobune protiv dogme, ustaljenih odgovora, obrazaca.
- Najbolja i najsmislenija pitanja postavljaju djeca. Ako vas dijete pita: „Tata, zašto kitimo jelku?“ ono očekuje da mu date jasan i smislen odgovor. Ono želi da zna šta za vas to znači, kakvu vrijednost ima kićenje jelke. Ako mu odgovorite ne znam, šta me to pitaš, eto tako treba... šaljete mu nekoliko poruka: da ne bi trebalo da pita, da ne bi trebalo da misli, da ne bi trebalo da radi jasne i smislene stvari već da se usmjeri na „tako treba ponašanja“ – navodi Pejaković.
Prema njenim riječima, sasvim je u redu da nešto ne znate, pa ne znate kako je nastao običaj kićenja jelke, ali možete reći djetetu šta za vas to znači i čemu se tu radujete (simbol okupljanja porodice, proslave Nove godine, novog početka itd).
- Dakle, vrlo je važno da obratite pažnju na to da će vam dijete postaviti sva važna životna pitanja: zašto nešto radimo, šta je smrt, kako su bebe došle na svijet, zašto skidaš sat kad dođeš kući sa posla? Zanimljivo je da usput, u životu prosto pređemo na automatski naučene obrasce ponašanja i kada dođemo do nekog problema onda nam psihoterapeut postavlja vrlo slična pitanja onima koje nekad postavlja i radoznalo dijete. „Ne znam, tako su me naučili, žene nijesu dobre“. „Kako znate da žene nijesu dobre? Ne poznajete nijednu dobru ženu? Šta je za Vas dobra žena?“ „Zašto u Vašoj porodici ne čestitaju jedni drugima važne datume“ i slično. Dakle, mi prirodno želimo da pitamo, istražujemo, saznamo i živimo smisleno, ali nas nekada nauče da to ne valja, pa opet učimo iznova vrijednosti i otkrivamo sebe kad odrastemo i prinuđeni smo da mijenjamo stvari – navodi sagovornica.
Zauzimanje za sebe
Taj proces je nekada težak upravo zbog toga što dolazimo u konflikt sa drugim članovima porodice koji se pona- šanju prema istom, starom modelu. Pošto ne znaju da funkcionišu drugačije, moguće je da će nas, kaže Pejaković, pozivati (nesvjesno ili svjesno) da se vratimo na stare obrasce ponašanja jer je tako sigurnije, udobnije i ne postavlja pred njih pitanje njihove promjene.
- Zauzimanje za sebe nije lako, potrebna nam je podrška i pomoć na tom putu jer nekada nijesmo ni sami sigurni da li razmišljamo ispravno. Ipak, ako naučimo da živimo autonomno, a to baš ovaj izraz i znači (autos nomos - po svojim pravilima), onda ćemo dobiti mnogo lijepih i korisnih životnih iskustava i vrijednosti koje možemo da prenosimo na naredne generacije pa time i njima šaljemo funkcionalne i dobre poruke: „Ti vrijediš i kad pogriješiš“, „Ljudi su dobri“, „Ti si uspješna“, „Imam povjerenja da ćeš se ti snaći u životu“, „Super je da se zabavljaš i kad odrasteš“. Dobar glas daleko se čuje, a dobra poruka djeci pomaže im dugoročno, kako vidimo iz novijih istraživanja epigenetike ta dobra poruka ostaje i u genima – zaključuje sagovornica.
Predispozicija zavisnosti se nasljeđuje
Dokazano je da možemo uticati na promjene genoma koji prenosimo dalje na potomke što, prema riječima Adriane Pejaković, dosta podsjeća na onu rečenicu iz Biblije: „Kada oci jedu kiselo grožđe, sinovima trnu zubi“.
- Ako su na primjer roditelji zavisnici od droga, djeca će imati veću genetsku predispoziciju da razviju zavisnost. Takođe, ovo znači da i djeca čiji roditelji nijesu zavisnici mogu razviti ovu bolest ako imaju lošu ranu njegu ili određena traumatska iskustva povezana sa bolestima zavisnosti. Ali postoji i poja- čana predispozicija za djecu čiji roditelji pate od zavisnosti – navodi ona.
Kandelovo otkriće o dometima psihoterapije
Psihijatar i psihoanalitičar Robert Kandel je 2000. godine dobio Nobelovu nagradu za otkriće iz oblasti medicine i psihologije koje je potvrdilo da psihoterapija stvara mjerljive i uočljive promjene u mozgu.
- Dakle, kroz psihoterapiju možemo mijenjati strukturu našeg mozga i jačinu tzv. sinaptičkih veza između neurona. To znači da mijenjamo i samu anatomiju našeg mozga i dajemo našem potomstvu potencijal da izbjegne poteškoće sa kojima smo se mi borili. Zaista fascinantno. Time ne samo da poboljšavamo kvalitet našeg života već i bukvalno pravimo dugoročno korisne i dobre promjene koje će nam se višestruko vratiti. Zaista, čovjek ima veliku moć - navodi Pejaković.
Razbijanje šablona i smisao tradicije
Pejaković ističe da je važno uočiti određene obrasce ponašanja koji se prenose kao dogma i treba ih razdrmati. To se odnosi na zabrane na sreću, samostalnost, mišljenje...
Ako vam kažu da je nešto oduvijek tako, pa je to još pojačano primjerim drugih ljudi iz porodice koji su bili takvi, pa vam se još navede teza o genetskom prenošenju određenog ponašanja, zapravo vam se ostavlja vrlo mali manevarski prostor za drugačije djelovanje. Naravno da želimo da budemo dio porodice uže i šire, pa se nekada prilagodimo i onome što nam ne odgovara. Sjedimo namrgođeno na proslavi, iako bismo da igramo, ali smo takvi porodično, pa to ne ide – navodi Pejaković mogući scenario.
Ona naglašava da se ove matrice mogu odnositi i na vrlo važna životna pitanja, predrasude, običaje (zašto se nešto tako radi, obično to niko ne zna „ali tako treba“). - Zašto nešto baš tako treba? Ko je to rekao? Zašto je rekao? Ljudi vole da ono što rade ima jasan i dobar smisao. Ako nešto radimo a ne znamo tačno zašto, jer je to neko radio prije nas, onda smo dio tradicije, ali je valjda smisao tradicije da prenosimo smislene i vrednosno važne običaje, a ne nešto bez vrijednosti i težine – kaže sagovornica.
