“Oni jesu ovih dana obuzeti činjenicom da postaju punoljetni i uzbuđeni su oko toga, jednako kao i mi, međutim, to ne znači da ostale obaveze treba zanemariti, najprije školske. Mi se kao i ranijih godina okupljamo u krugu porodice, a djeca će sa svojim društvom napraviti proslavu u jednom lokalu na Škveru”, kaže Vesna.
Ivana i Petar pohađaju 4 razred SMŠ Ivan Goran Kovačić na Savini, Ivana Gimnaziju, a Petar Turističku, dok su Vasilije i Božidar u Srednjoj pomorskoj u Kotoru. Kao i svi đaci, imaju uspona i padova u učenju, međutim, majka Vesna kaže da nastoji svakom da posveti pažnju, porazgovara i utiče koliko može da ostvaruju što bolje rezultate:
“Njihovim vladanjem sam zaista zadovoljna, a kad je riječ o učenju imaju, naravno, perioda kad su dobri ili loši, ali ih ne pritiskamo. Pustimo da to nekako ide sve svojim tokom, da malo predahnu, pa ih motivišemo, razgovaramo, i to tako nekako funkcioniše. Oni su se, pošto su u IV razredu, već pomalo opustili kao i svi, ali pred njima je tek dosta posla, i na tom im nekako stalno ukazujem”, kaže ona.
Za par mjeseci, osim maturskih ispita i velike mature, očekuje ih još jedna veoma važna odluka: gdje će nastaviti školovanje. Sa druge strane, roditeljima je briga kako isfinansirati 4 studenta, da svi budu zadovoljni i da se svima pruže jednake mogućnosti:
“Mi se o svemu nekako uvijek dogovaramo, međutim, još ne znamo šta i kako dalje. Pokušaćemo da uskladimo njihove želje i interesovanja sa mogućnostima. Vasilije i Božidar bi da nastave pomorsku školu, a Petar insistira da nastavi sa profesionalnim bavljenjem vaterpolom, tako da bi vjerovatno upisao DIF. Ivana je oduvijek htjela da studira jezike, sada spominje i diplomatiju, ali ne znamo još uvijek. Velika je to investicija, povlači dosta troškova. Bilo bi dobro kad bismo mogli da ih uskladimo, smjestimo na jedno mjesto. Imamo još par mjeseci da vidimo kako dalje i šta ćemo uspjeti da uradimo. Do tada imaju pune ruke posla i oni i mi”, priča Vesna.
Koliko god punoljetstvo zvučalo “trijumfalno” i donekle “oslobađa” roditelje dijela briga, njihova uloga staratelja, prijatelja, savjetnika, glavnog oslonca, ne završava. Podizati jedno dijete, brinuti o njemu, usmjeravati ga iskonskim životnim vrijednostima i stvoriti mu uslove za život nije lak i jednostavan posao, a kamoli podizati četvoro u isto vrijeme. Stoga Vesna kaže da ni u kom pogledu nije bilo lako jer su svi različiti:
“Trebalo je nekako biti diplomatičan. Uskladiti sve želje kako bi svi bili zadovoljni. Ne mogu reći da je nekada bilo lakše, nekada teže, jer u prinicipu nije jednostavno bilo. Ni tada niti sada. Ipak, prikloniću se onoj staroj – mala djeca male obaveze, velika djeca velike obaveze. Mada, mislim, eto, da je, ipak, najljepše doba bilo dok su bili mali, kad se sve nekako svodilo na šetnju, igru, tj. prije svih obaveza. Nakon toga, kad krene škola, tu su već obaveze i trka da se sve postigne – učenje i vanškolske aktivnosti. Ne mogu reći koje mi je vrijeme bilo najlakše, jer svako doba nosilo je neke svoje probleme”, navodi ona.
Najveći oslonac i podršku u vaspitavanju i odrastanju četvorki Vesna je imala u članovima najbliže porodice. Uz supruga Srđana, tu su tradicionalno babe i đedovi:
“Mislim da je u svemu ključna organizacija obaveza i ne “širiti” mnogo obaveze na druge, da ne bi bilo onoga “mnogo babica, kilava beba”. Mada i oni su od druge godine bili već dovoljno zreli da se dogovorimo, odemo u šetnju i slično, iako su bili hiperaktivni. Trebalo je usklađivati nečiju prehladu recimo sa željom drugoga da se izađe, prošeta i slično, ali mislim da smo dobrom organizacijom, ipak, uspjeli sve da postignemo”, navodi ona.
