Njujork je jedan od onih gradova o kojima maštamo i čiji dio želimo da budemo, makar na trenutak. Zašto? Pa... To je Njujork. Ovaj grad je sam po sebi objašnjiv. Njujork je esencija raskoši, stila, brzine života, hedonizma, raznolikosti, muzike, umjetnosti.
Naravno, Velika jabuka ima i trulu stranu, kao i svaki drugi grad na svijetu – od Amerike do Crne Gore. Iako važi za grad u kom se svi snovi ostvaruju, i u Njujorku žive mnogi ljudi koji moraju da rade nešto za što se nijesu školovali, kako bi platili račune.
Rajan Videman, profesionalni fotograf, taksirao je decenijama da bi skrpio kraj s krajem. Međutim, za razliku od mnogih ljudi koji se bave neželjenim poslovima, ovaj Njujorčanin nije dao da ga obeshrabre.
Ljudski zoo-vrt
Da bi ubio dnevnu rutinu i iskazao revolt prema nejednakosti koja dolazi sa taksiranjem (mušterija ima potpunu moć, a vozač ćutke radi sav posao), okrenuo je objektiv ka strankama i okruženju. Videman je uspio da ulovi esenciju Njujorka fotografišući vesele pijance, ljutite pankere, ulične prodavce satova, dječicu sa kućnim ljubimcima, zamišljene prolaznike, poznate ličnosti...
Među zvijezdama koje je odveo od tačke A do tačke B bio je i Alan Ginzberg. Ovaj čuveni bitnički pjesnik je možda najbolje definisao posao s kojim je fotograf plaćao račune. Ginzberg je rekao: „Zadnje sjedište njujorškog taksija je ljudski zoo-vrt.“
Zadnje sjedište
U Podgorici živi i radi mnogo profesionalnih fotografa. Ne bi me začudilo da čujem kako su se pojedini među njima okrenuli taksiranju u nedostatku posla. Sigurna sam da im materijala za fotografisanje ne bi nedostajalo, kao što nam ne fali ni zoo-vrta na zadnjim sjedištima taksija.
Klinke koje vikendom presvlače košuljicu čednih srednjoškolki, lažu roditelje da idu da uče kod drugarice, ulaze u taksi i – na vozačeve oči – skidaju trenerke, navlače minijaturne haljine i obuvaju visoke potpetice. Nova „Grand parada“ podgorička omladina. Klik.
Muškarac srednjih godina, ozbiljan i dotjeran, dovršava cigaretu i izbacuje je kroz prozor dok telefonira. „Ćao, ljubavi. Eto me brzo, nijesam se moga' prije izvuć'“. Namrgođeno lice nestaje. U taksiju sjedi zaljubljeni tinejdžer. Klasični razgovor novokomponovanog podgoričkog biznismena i mlade ljubavnice, pomisli fotograf. Klik.
Hiljadu slika
Semafori u centru grada. Djevojčica, Romkinja, prilazi automobilima i prosi. Stakla velikih i skupih automobila se ne spuštaju. Pojavljuje se ruka kroz prozor raspalog golfa dvojke. Novčić pada u djevojčicinu šačicu. Savršena slika ljudske bijede i plemenitosti. Klik.
Bračni par u poznim godinama ulazi u taksi, držeći se za ruke. Starac joj miluje lice, starica prelazi naboranim prstima preko njegove ruke. Za njih vrijeme ne postoji. Klik.
Djevojka nosi povrijeđenog psa u rukama i moli stariju ženu da joj ustupi taksi. Ova je psuje, poziva se na svoja „prava“ i naziva curu najgorim imenima. Naši ljudi i njihov nemar, ravnodušnost i neosviješćenost o životinjama. Klik.
Hiljadu i jedna priča i isto toliko fotografija svakog dana. Slike o nama, našim karakterima, navikama i vaspitanju. O tome kako se ponašamo u javnosti, ko smo i kakvi smo. Vodite računa, jer... Klik. Mirjana POPOVIĆ
FOTO: frieze.com / nytimes.com
