Piše: Ivan KERN
Pobjeda je u utorak objavila informaciju da je Osnovno javno tužilaštvo na Cetinju formiralo predmet po krivičnoj prijavi muzejskog tehničara Aleksandra Berkuljana, u kojoj se tvrdi da je iz Narodnog muzeja Crne Gore nestalo više od 2.900 predmeta, među kojima 15 skulptura, dvije slike, sedam komada oružja, više slika i grafika i više od 20 komada originalnog Njegoševog namještaja iz Biljarde.
Tragom te informacije vjerovatno će se početi otvarati mnogobrojna pitanja vezana za sistem zaštite kulturnih dobara koja stoje neriješena, i opterećuju institucije koje se primarno bave njihovom zaštitom i prezentacijom.
Berkuljan se pozvao na dokument Uprave za zaštitu kulturnih dobara kojim ova institucija 2016. godine obavještava Narodni muzej da je tokom procesa Revalorizacije kulturnih dobara 2013. evidentiran manjak više od 2.900 predmeta.
Iznošenjem ovih rezultata Revalorizacije počinje da se pokazuje jedan od mogućih razloga zašto je ona bila dočekana sa skepsom i u mnogim segmentima praktično neizvodljiva sa postojećim strukturama i zaposlenim u lancu zaštite kulturnih dobara.
Inertnost institucija: Zbog inertnosti institucija i zaposlenih, koji za pola vijeka nisu bili u stanju da naprave valjan popis pokretnih kulturnih dobara, Ministarstvo kulture je nakon nekoliko analiza kojima su konstatovani nedostaci u dokumentacionoj zaštiti kulturnih dobara, 2010. godine, pored brojnih normativnih rješenja, propisima predvidio i obavezu revalorizacije kulturnih dobara.
Kada se vidjelo da institucije koje su trebale da izvrše svoju zakonsku obavezu nisu spremne ili stručne da to završe u roku, Ministarstvo kulture je krenulo u projekat revalorizacije kulturnih dobara Crne Gore. Projekat je započet u aprilu 2013. godine. Riječ je tada bila o projektu na kojem je bilo angažovano oko 250 stručnjaka raznih profila.
Konačno početkom 2015. godine objavljeno je da je nakon više pokušaja u posljednjih pola vijeka obavljena potpuna implementacija revalorizacije kulturnih dobara Crne Gore.
Tada je rečeno da je jedan od ciljeva projekta, ali i njegova posebna vrijednost je u tome što je bilo uključeno čak oko 250 stručnjaka, prvenstveno sa akademskim zvanjima: konzervatori - restauratori, arhitekte, istoričari umjetnosti, arheolozi, etnolozi, istoričari. Svi oni bili su raspoređeni u 45 stručnih i 29 tehničkih timova.
Sastav timova je podrazumijevao uključivanje pojedinaca sa radnim iskustvom u oblasti kulturne baštine, jedan broj onih koji su se ranije bavili projektima iz ove oblasti, ali su osnovnom vokacijom kadrovi koji spadaju u akademska zvanja od značaja za ovu oblast, kao i jedan broj studenata, posebno arhitekture, za rad u tehničkim timovima.
Zaključeno je da su svi dali puni stručni i profesionalni doprinos.
Mišljenje je bilo da se ovakvim pristupom kadrovskog angažovanja, znatno uticalo i na jačanje kadrovskih kapaciteta u ovoj oblasti, tako da je sasvim sigurno da je stečenim znanjima na ovom projektu stvorena nova ekspertska mreža za implementaciju budućih projekata iz oblasti kulturne baštine. Znači projekat su iznijeli zajedno zaposleni u istitucijama i stručnjaci angažovani zbog svojih kvalifikacija.
Krajnji rezultat ovog izuzetno obimnog posla bili su - 54 hiljade stranica sa foto dokumentacijom, sa preko 87 hiljada fotografija kulturnih dobara i oko 10 hiljada grafičkih priloga. Stepen očuvanosti utvrđen je kod 84 odsto nepokretnih i kod 80 odsto pokretnih dobara.
Tada su mnogi bili skeptični prema rezultatima projekta, međutim ako se samo u slučaju Narodnog muzeja pokaže tačnost rezultata, može se reći da se ipak uspjelo u osnovnoj namjeri.
Jer, da ne smetnemo sa uma, ova brojka od 2.900 nestalih predmeta koja sada figurira, jer će se konačna znati nakon revizije u Narodnom muzeju, je vezana samo za Cetinje.
Neodgovoran odnos prema blagu: Ipak ćemo morati sačekati objavljivanje podataka za sve Muzeje i zbirke sa cijele teritorije Crne Gore. Za bojati se da će ti podaci pokazati da je ova brojka koja je sada iznesena – optimistična.
Jer ipak je u pitanju višedecenijski neodgovoran odnos prema kulturnim dobrima, što zbog neadekvatnih uslova čuvanja, nedostatka materijalnih sredstava do onog glavnog . Nedostajućeg stručnog kadra koji će se adekvatno posvetiti i brinuti o kulturnom blagu Crne Gore.
Privremena rešenja u vidu kadrova koji “vole” to da rade, koji se ne boje “izazova”, pokazala su i pokazivaće minuse u nečem vrlo skupocenom. Crnogorskim kulturnim dobrima. To ipak, priznaćemo svi, nije resurs koji može da se krčmi.
U tekstu u Pobjedi se mogla i pročitati izjava bivšeg direktora Narodnog muzeja da je 2010. inicirao prve revizije muzejskih zbirki.
“Dva puta je rađena revizija Etnografskog muzeja i to je najsređenija ustanova”, kazao je bivši direktor.
Sad, ako je Etnografski muzej najsređenija ustanova, naveli bismo nekoliko citata iz tekstova koje je Portal Analitika ranije objavljivao o njemu.
Priča o Etnografskom muzeju: Etnografski muzej je osnovan 1951. godine. Bio je smješten u zgradi Biljarde do katastrofalnog zemljotresa 1979. godine, a nakon toga je cjelokupan fond predmeta deponovan u zgradi Vladinog doma. Opština Cetinje je 1987. godine ustupila Narodnom muzeju zgradu bivšeg Srpskog poslanstva koja je, naknadno, adaptirana za potrebe Etnografskog muzeja.
Od tada počinje golgota crnogorskog etnografskog blaga, iskustva sticanog i prenošenog generacijama na ovim prostorima.
Do konačnog rješenja stalne postavke - na koje se, čekajući ga i zaboravilo – Etnografski muzej svoj materijal pokazuje javnosti preko povremenih tematskih izložbi.
Ukupan fond Etnografskog muzeja iznosi oko 5000 predmeta koji su, uglavnom, iz druge polovine XIX i prvih decenija XX vijeka, od kojih su trenutno izložena - 158 (sto pedeset osam) eksponata. Svi ostali eksponati, koji nisu izloženi, nalaze se u centralnom depou Narodnog muzeja, i to ni manje ni više nego - 35 godina! Tri i po decenije van pogleda šire javnosti. Prostom računicom: izloženo je manje od četiri posto eksponata.
Svi Etnografski muzeji u državama u okruženju imaju bolji status i vrlo su posjećene ustanove. Identitet jednog naroda, njegova kultura, način života, odnosno njegovo tradicionalno nasljeđe najbolje se prezentuju kroz postavke etnografskih muzeja, I to je kod njih prepoznato i vrednovano.
Pošto je materijal muzeja više puta seljen i odlagan na više mjesta, postavlja se opravdano pitanje - da li su eksponati uspješno sačuvani? Pored više pokušaja da se i lično uvjeri u stanje uskladištenog materijala i okolnosti u kojima se čuva ovo prvorazredno crnogorsko kulturno dobro, autor nije uspjeo da naiđe na razumijevanje kod nadležnih ljudi i institucija zaduženih za to.
Tako da nam jedino preostaje da vjerujemo na riječ da je struka zadužena za zaštitu kulturnih dobara u ovom slučaju ispunila očekivanja i da je ispunila obaveze zbog kojih postoji.
Ministarstvo kulture objavilo je Program zaštite i očuvanja kulturnih dobara za 2017. godinu. Programom zaštite i očuvanja kulturnih dobara finansiraju se programi i projekti od značaja za ostvarivanje javnog interesa u oblasti kulturne baštine Crne Gore.
“Cijeneći da su kulturna dobra, prepoznata kao važan faktor nacionalne identifikacije i da predstavljaju dugoročan resurs za održivi razvoj, te su kao takva, važan prioritet svih savremenih državnih politika, Programom zaštite i očuvanja kulturnih dobara za 2017, godinu, planirana je podrška, finansiranje i sufinansiranje programa i projekata od značaja za ostvarivanje javnog interesa u oblasti kukume baštine Crne Gore, odnosno, realizacija projekata i programa iz oblasti konzervatorske, muzejske, bibliotečke, arhivske i kinotečke djelatnosti”, kazali su početkom godine iz Ministarstva kulture.
Na prvo čitanje ne može se ne primijetiti da i ove godine nema ni pomena o Etnografskom muzeju Crne Gore. O nezavidnom stanju muzeja koji se nalazi u privremenim prostorijama evo već - ove godine punih trideset godina. Mora se reći neslavan jubilej ustanove koja je reprezent i čuvar crnogorske narodne tradicije.
Ali, očigledno, na njega i njegovo kulturno istorijsko blago se godinama već ne odnosi uslov za dodjelu sredstava.
“Cijeneći da su kulturna dobra, prepoznata kao važan faktor nacionalne identifikacije i da predstavljaju dugoročan resurs za održivi razvoj, te su kao takva, važan prioritet svih savrernenih. državnih politika, Programom zaštite i očuvanja kulturnih dobara za 2017, godinu, planirana je podrška, finansiraiije i sufmansiranje programa i projekata od značaja za ostvarivanje javnog interesa u oblasti kulturne baštine Crne Gore”.
Sem, ako nije prepoznato da je “dugoročan resurs za održivi razvoj” izložiti samo 158 od 5.000 eksponata u privremenom prostoru od 1987. godine. A razliku od 158 do 5.000 eksponta uskladištiti u depo, i skloniti od očiju javnosti bezmalo četiri decenije.
Šta ako se predmeti otpišu: Olako pristupanje djelatnika ozbiljnim stvarima kao što je nacionalna kulturna baština i nedostatak svijesti o obavezi koju su preuzeli i bili dužni da vrše možda najbolje oslikava tvrdnja Berkuljana da je kod pojedinih djelatnika u Ministarstvu kulture i Narodnom muzeju postojala čak i nezvanična inicijativa da se predmeti koji nijesu evidentirani procesom revalorizacije jednostavno otpišu.
Sva je prilika da su se pojedini kulturni djelatnici ponešeni svojim likom u ogledalu malo zaboravili. Nezvanično i zvanično nacionalna kulturna dobra su starija od njih. Uživaju zakonsku zaštitu. Djelatnici bi trebali da budu tu zbog kulturnih dobara. Dok ima kulturnih dobara…
(Autor je diplomirao na Kulturološkom fakultetu na Cetinju 1991. godine. Kao slikar-konzervator, više godina radio je na konzervaciji i restauraciji štafelajnog slikarstva, kao i fresaka i mozaika . Kao saradnik Zavoda za zaštitu spomenika bio je angažovan na obnovi više crkava i manastira u Crnoj Gori, Srbiji i na Kosovu)
