Dok se po ko zna koji put bori za goli život, Isidora tvrdi da poruke koje dobila od čitalaca iscjeljujuće djeluju na njenu psihu i pomažu joj da zaboravi na svoje probleme.
U iskrenom intervjuu za naš magazin, supruga scenariste Nebojše Pajkića otkrila nam je na koji način ju je bolest promijenila, kako se članovi njene porodice ponašaju u najtežim trenucima i zbog čega više nema mnogo prijatelja.
Trenutno promovišete knjigu “Upomoć, prijateljice” koju ste napisali s Jovanom Hismajer, koliko je vama tokom teške bitke koju vodite pomogla pomoć prijatelja?
– Ne mora čovjek da vodi najveću bitku da bi mu bila potrebna pomoć prijatelja. Živimo u društvu gdje se ljudi ubiju ili završe u ludnici zato što su dobili otkaz ili ih je partner prevario ili su postali impotentni. Moj slučaj je ekstreman i zato mi je bio potreban najbolji svjetski terapeut, a to je Jovana Hismajer. Pomislila sam da ako žena može da pomogne svjetski poznatom muzičaru koji je pokušao da se ubije tri puta, onda može i meni kojoj se bolest vraćala više puta nego što se Liz Tejlor udavala. Hoću da kažem da uzaludni slučajevi ne postoje.
Jeste li iskusili to da su vas bliski ljudi od kojih ste najviše očekivali pomoć iznevjerili, a da ste upoznali neke nove ljude koji su vam pružili ruku prijateljstva potpuno neočekivano?
– Prve godine su svi fini. Čekaju da uskoro umrete i puni su razumijevanja, toplote i empatije. Druge godine broj empatičnih se prepolovi, a kada uspjete da preživite četiri-pet godina, a davali su vam tri mjeseca života, onda padne na ekstremno mali broj. Ponekad sam se osjećala i krivom što sam uspjela da poživim ovoliko dugo. I baš tada sam počela da radim s Jovanom, koja me je oslobodila osjećaja krivice, depresije i strahova koji prate ovu bolest. Tako smo i odlučile da napišemo knjigu koja je bezočno otvorena, što ljude malo šokira, ali shvatile smo da čovjek ne treba da ima cenzuru ni prema sebi, ni prema prijateljici, ni prema čitaocima. Ako lažeš, niko ti ne može pomoći. Prvo sebi moraš da priznaš svoje padove, strahove, istinske želje, strasti i da pratiš trag svog straha jer će te on odvesti do problema. Jovana mi je pomogla tamo gdje drugi nisu mogli, zato što za nju nema tabua.
Jeste li kroz teško iskustvo koje prolazite shvatili ko su vam, u stvari, prijatelji? Na koji način neko ko se ne suočava s teškom bolešću poput vas može da zna da kraj sebe ima pravog prijatelja?
– Jedna od stvari koju mi je bolest pomogla da shvatim jeste da čovjek zapravo ne može da se ljuti ni na koga jer svako radi najbolje što može iz potencijala svoje osvešćenosti. Nevolje nam pomognu da shvatimo kako smo suviše vremena i energije potrošili na ljude koji su na različitom nivou svijesti i zato su lijepa stvar. Treba zahvaliti na njima jer nam pomognu da vidimo ono zbog čega smo bili slijepi. Svaki čovjek treba da zahvali na svakoj nevolji koja mu se desi jer će mu pomoći da raščisti svoju okolinu od ljudi koji nisu na istom stepenu svjesnosti kao on.
