Kako najefikasnije, a opet naintrigantnije i krajnje originalno, spakovati šest dekada kineske istorije, brutalna ubistva, promašenu ljubavi zloupotrebu opijuma u jedan film? Najbolje je pitati Bernarda Bertolučija. Italijanski režiser završio je ovaj vrlo kompleksan posao sa takvom lakoćom, kao da je složio neku manje zahtjevnu slagalicu.
Prošle su čak tri decenije od 18. novembra 1987, kada je održanaamerička premijera Bertolučijevog remek-djela „The Last Emperor“. Međutim, filmofili širom svijeta još čekaju nekog drugog autorada ponovi ili makar oponaša Bertolučijev stil istorijske deskripcije.
Čudan početak„Ako ne možete da izgovorite ono što zaista mislite Vaše visočanstvo, onda nikada nećete stvarno misliti to što pričate. Zapamtite, jedan gospodin uvijek mora iskreno da misli to što govori.“ Ovaj citat iz filma dešifruje dio onoga što je Bertoluči želio da kaže u tročasovnoj filmskoj biografiji – koja je sve samo ne obični životopis posljednjeg kineskog cara.
Masterpis iz 1987.zasnovan je na autobiografiji Pu Jia, posljednjeg kineskog cara. Počinje veoma čudno: car mora da stupi na prijesto iako ima samo tri godine. Onda radnja počinje da se odmotava prilično pasivnom putanjom, krećući se prema nečemu što zapravo neočekujete. Ipak, nakon momenta abdikacije Pu Jia poslije nekoliko godina, već polako naziremo lice onog Bertolučija na kog smo navikli.
Zarobljenik životaBez sumnje, Bertoluči zaslužuje slavu koju je dobio „The Last Emperor“. Ne samošto je do tančina osmislio ovako zahtjevan film, već je pomogao da seadaptira careva autobiografija, u saradnji sa Markom Pepluom.
S druge strane, režiser nije mogao da uradi ništa bez direkotra fotografije Vitorija Storara, čiji kadrovi u pojedinim momentima djeluju kao neka od vječnih slikarskih djela iz 19. vijeka. Dovoljno je prisjetiti se njegovog fenomenalnog rješenja za prikazivanje pasivnosti cara koji se nalazi u bezizlaznoj situaciji. S obzirom na to da je Pu Ji na neki način bio zarobljenik sopstvenog života, bilo je krajnje zanimljivo vidjeti kako će Bertoluči i Storaro pristupiti vizuelizaciji njegove priče.
To specifično komunističko zarobljeništvo najbolje se vidi upravo na početku života premladog cara, kada mladi Pu Ji vozi biciklo! Mladi car je živio u jednom od najraskošnijih mjesta na planeti, ali nije mogao da ga napusti. Način na koji je Storaro naslikao Pu Jiovu nemogućnost da živi kao drugi ljudi jeste kruna ovog fenomenalnog rada.
Dokaz da ovo nije bilo slučajno stigao je u finišu filma, sa fenomenalnim i kontradiktornim režiserskim rješenjem. Stari Pu Ji posmatra dječaka turistu koji preskače konopac u Zabranjenom gradu i zauzima „zmajev tron“, baš onako kako se stari car nekada igrao „upravljanjem jednom velikom nacijom“.
Ogoljena emocijaMnogi su zamjerali Bertolučiju zbog dužine filma, naročito radi „razvučenog“ početka i veoma dugih sekvenci koje se vrte oko malog dječaka. Ipak, Italijanova „rutina“ imala je mnogo dublji značaj.
Prikazujući jednog neiskvarenog dječaka koji ne shvata ni čime je okružen ni šta zapravo treba da radi, Bertoluči je pažljivo ogolio jednu neizvještačenu emociju koja se krije negdje na Istoku. Uz Pitera O'Tula, koji je imao „nezahvalnu“ ulogu učitelja i predanog Džona Lona u ulozi odraslog Pu Jia, Bertoluči je za malo manje od tri sata zaokružio globalno važan istorijski trenutak.
Nedugo nakon što se pročulo da će Italijan da snimi film o posljednjem kineskom caru iz Qing dinastije, mnogi su očekivali da će, uz blagoslov vlade Kine, Bertoluči izbjeći da kritikuje najmnogoljudniju naciju na planeti. Režiser se nije pretjerano bavio kritikom, niti je ona važna za ovaj film, iako je „The Last Emperor“ svakako sve samo ne propagandno štivo.
Na kraju smo dobili tipično bertolučijevsko putovanje - filmu čijem je fokusu kompleksna ličnost koja se iz dana u dan lomi između svojih želja i onoga što mora da učini. „The Last Emperor“ nije samo autentičan prikaz Kine, već i mnogih drugih zemalja. Upravo to čini Bertolučijev masterpis referentnijim nego mnoga djela koja su došla i stići će nakon njega.
Snimanje u Zabranjenom graduBertolučijev „The Last Emperor“ osvojio je svih devet Oskara za koje je bio nominovan, uključujući priznanje za najbolji film. Italijanski majstor uspio je da snimi grandiozno ostvarenje, i to čineći da filmofili osjećaju kako je cijeli proces bio mačiji kašalj. Međutim, to ni po koju cijenu ne znači da je bilo lako snimiti „The Last Emperor“. Naprotiv.
Film o posljednjem kineskom caru bio je prvi ikada snimljen u Zabranjenom gradu u Pekingu. Možete samo da pretpostavite koliko je Bertolučiju bilo teško da izbalansira obje strane kasnih osamdesetih godina prošlog vijeka. Režiser je kasnije često govorio o poteškoćama sa kojima se susreo, pripisujući ih uglavnom činjenici da je Kina tada bila jedno usamljeno, uljuljkano mjesto u kom nijesu bila poželjna „uplitanja“ sa strane. Producentske kuće su to vrlo dobro znale, pa je Bertoluči nekoliko puta bio tanak sa novcem.
Nego, sve te poteškoće nijesu mogle da zaustave italijanskog sineastu. Bertoluči je preselio životnu priču Pu Jia na pokretnu traku i stvorio jedno od najvažnijih filmskih djela prošlog vijeka.
L. MURSELJEVIĆ
FOTO: bfi.org.ukpinterest.com / angelovinovi.com / nightflight.com / theredlist.com
