Nagradu mu je uručio predsjednik Crne Gore Filip Vujanović.
- Ukupno Njegoševo djelo nas podstiče i obavezuje da izgrađujemo ličnost na poštovanju morala i pravde.Na idealu čojstva prema kome čovjek ne treba da bude „čovjek bez lica „, iz naslova romana dobitnika ovogodišnje Njegševe nagrade, već čovjek sa licem, karakterom i osobenošću ili kako Njegoš poručuje „ime česno zasluži li na njoj/on je ima rašta polaziti“ – kazao je predsjednik Crne Gore Filip Vujanović.
Odluku o ovogodišnjem laureatu donio je međunarodni žiri u kojem su bili Bogomil Đuzel iz Makedonije, Ivan Lovrenović iz Bosne i Hercegovine, Rusanka Lyapova iz Bugarske, Dušan Šarotar iz Slovenije, Jovica Aćin iz Srbije, Miljenko Jergović iz Hrvatske i Vlatko Simunović iz Crne Gore.
- Uvaženi članovi žirija za Njegoševu nagradu, Za mene koji sam rođen u Katunskoj nahiji, u vrijeme dok su još mladi i stari, jedva pismeni seljaci, ali i analfabete, govorili naizust dijaloge likova iz Gorskog vijenca, i pričali anegdote o vladici Radu kao da su s njim drugovali, dodjela Njegoševe nagrade ne predstavlja samo jedinstveno profesionalno priznanje nego ima i osobito simboličko i moralno značenje. Hvala vam za ovu veliku čast koju sam primio blagodarno i ponizno – poručio je ovogodišnji dobitnik Njegoševe nagrade Milorad Popović.
U ime žirija obratio se Miljenko Jergović kazavši da su članovi žirija pri odlučivanju “slobodno čitali”.
Slobodno smo razmišljali o knjigama, slobodno smo razmišljali o piscima, slobodno smo razmišljali o književnosti - to je ono što je u ovoj priči jako važno – kazao je Jergović dodajući da su se ove godine nametnule neke od najboljih i najvažnijih južnoslavnekih knjiga objavljenih u proteklih 10,15 ili 20 godina.
Razmišljali smo o nekim piscima koji tvore cjelinu ovoga jezika koji mi govorimo, ili da se izrazim politički korektno, onog jezika koji mi govorimo dok govorimo ovaj jedan jezik koji govorimo - kazao je Jergović.
Prema njegovim riječima žiri se na kraju , tajnim glasanjem, odlučio za knjigu „Čovjek bez lica“ Milorada Popovića. Pored te knjige, žiri je na umu imao i Popovićevo pjesničko djelo, njegove eseje i njegov njegošološki opus, odnosno opus tekstova i cijelu jednu knjigu o Njegošu.
Jergović je kazao da žiri, prilikom odlučivanja, nije imao na umu političke aspekte nagrađivanja ove knjige, jer se politički apsekti ne smiju imati na umu kada se govori o književnosti i knjigama .
- Na Njegoša se , poslednjih 150 godina, pozivao kome god je to palo na pamet.Iz toga se rodilo više zla nego dobra, i to se nastavlja sve do današnjih dana, u svim ratovima i u svim mirovima - kazao je Jergović.
On smatra da nagrađivanjem književnosti , radi književnosti same, nagrađivanjem pisaca radi pisaca samih, ispunjava se ono što je trebalo biti osnova našeg duga prema najvećem crnogorskom i južnoslovenskom pjesniku- a to je vraćanje Njegša književnosti , i vraćanje Njegoša poeziji.
- Nagrađujući „Čovjeka bez lica“ mi prilažemo taj kamenčić, taj mali korak, taj mali trenutak vraćanju Njegoša onome čemu Njegoš zapravo pripada – kazao je Jergović čestitavši Popoviću u ime žirija i u svoje lično ime nagradu.
U svojoj besjedi ovogodišnji laureat Njegoševe nagrade je kazao da je Njegoš odveć veliki pjesnik da bi u bilo kojem nacionalno- kulturološkom kontekstu bio interesantan samo piscima i ljubiteljima lijepe književnosti.
- I da je Crna Gora u 20. stoljeću imala sreću da se skladnije razvija, bez hegemonisitičkih pritisaka, unutrašnjih podjela i pokušaja nacionalne asimilacije, bez toliko ratova, okupacija, promjena državnih sistema i ideologija, nesumnjivo bi ga naraštaji, kao što je to slučaj s drugim nacijama i njihovim velikim pjesnicima romantizma, Puškinom, Geteom, Bajronom, Igoom, Leopardijijem, Prešernom, Emineskuom, Petefijem, Mickijevičem, Botevom, Ševčenkom… uzeli kao jednu vrstu nacionalne zastave. Ali, nijedan drugi znameniti pjesnik romantizma nije imao takvu posmrtnu sudbinu: svijest o Njegoševu geniju dugo i sporo se probijala među učenim svijetom u balkanskim provincijama, čiji filistarski, skorojevićki duh nije mogao dobaciti dalje i više od stihotvorenija Sima Milutinovića, Lukijana Mušickog, Branka Radičevića, Stanka Vraza, knjaza Nikole… Njegoš im je ličio na neku tamnu, divlju gromadu koja nije saobrazna kitnjastim i elegičnim stihovima južnoslovenskih bardova - kazao je dobitnik Njegoševe nagrade Milorad Popović na svečanosti povodom uručenja priznanja.
Kako je naglasio, možda je ključni momenat za recepciju Njegoševa lika i djela, koja su mutatis mutandis postala svojevrsan kanon lišen bilo kakvog kritičkog preispitivanja u tome što je poetska i filozofska ingenioznost Pustinjaka cetinjskog u punoj mjeri osviještena tek početkom dvadesetog vijeka u knjigama korifeja srpske nacionalne duhovnosti, prevashodno Nikolaja Velimirovića i Branislava Petronijevića.
Pomenuti teolozi i filozofi, te cijele legije njihovih sljedbenika, pjesnika, novelista, istoričara u cijelom 20. stoljeću sve do danas, Njegoša posmatraju isključivo kao kreatora Kosovskog mita, odnosno “tragičnog junaka kosovske misli”. Zavodljivim figurama o “ kobi kosovskoj” i “zavjetnoj misli kosovskoj” simplifikovano je Njegoševo srpstvo i crnogorstvo koje je, inače, u pojmovnom i istorijskom smislu slojevito i neodvojivo od vremena kada su ideje ilirstva, jugoslovenstva, pansrpstva, slovenofilstva bile još mutne i nedovoljno osviještene – kazao je Popović.
- Utopije snažnih umova anticipiraju budućnost dok imitatori i mediokriteti sanjaju o nedostižnim idealima prošlosti. Tako Njegoš u doba dok se u Srbiji još upravlja sultanovim hatišerifom, i dok su ostali južnoslovenski narodi pod tuđom čizmom, zamišlja budući evropski poredak – na neki način on anticipira Evropu regija – pišući o tome kako Stari kontinent neće biti miran dok se ne uredi kao savez malih kantona sa po par miliona žitelja – rekao je Popović.
Kako je u svojoj besjedi kazao dobitnik Njegoševe nagrade borba za Njegoševo nasljeđe neprestano se obnavlja i dobija na zamahu, pogotovo u vrijeme političkih kriza i važnih kulturnih i nacionalnih jubileja, po orvelovskoj definiciji:” Ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost: ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost”.
- Sukobljene dvije škole mišljenja ustvari ne zanima sȃm Njegoš, već na koji način se njegovo djelo može upotrijebiti za destrukciju ili odbranu crnogorske nacionalnosti. Dakle, ne vode se žestoke rasprave o Njegoševim jezičkim i poetskim osobenostima, te metafizičkim i kosmogonijskim refleksijama, nego oko toga je li upravo Gorski vijenac najdublje i najkompleksnije ovaplotio jedno posebno istorijsko iskustvo, etos i pogled na svijet, i zato bio osnovni agens za nastanak crnogorske nacije ili su Crnogorci oktroisani “komunistički nakot”, kako to reče guru ovdašnjih klerošovinista.
Velikosrpsko svojatanje Njegoša razarajuće djeluje na razvoj crnogorske nacionalne svijesti: jer, ukoliko najveći južnoslovenski pjesnik, koji je uz to bio svjetovni i duhovni poglavar Crne Gore nije Crnogorac, onda je svako dokazivanje nacionalne samobitnosti besmisleno i beznadežno. U duhovnoj matrici etnogenetičara i kleronacionalista nema mjesta za sumnju, kamoli za dvojnost ili višeznačnost: dakle ni za mogućnost da Njegoš, poput, recimo, Česlava Miloša, Gogolja, Brodskog, Andrića, Desnice, Kovača… čija djela baštine najmanje dvije nacionalne književnosti, bude istovremeno crnogorski i srpski, konačno i južnoslovenski pjesnik. Jer, implicitno bi priznali posebnost crnogorske nacionalne kulture, ali i svjetonazorsku antinomiju: u crnogorskoj percepciji Njegoš je genijalni slobodar a u velikosrpskoj doktrini on je uz Svetoga Savu, drugi stub tobožnje nacionalne superiornosti - kazao je Popović.
J.Đ.
