Kako bi to bili poučniji akcenti, okrugli stolovi, tribine, radionice od ovih brojnih koji se organizuju na silu da bi se opravdala donatorska sredstva i da bi se navodno poslale poruke životu i njegovim učincima.
A ima li većeg učinka i podviga nego – sedamdeset godina zajedno.
Pitamo Milovana Mića Bulatovića i Jovanku Cicu Bulatović, koliko ovaj današnji njihov osmijeh liči na onaj osmijeh iz 13. novembra 1947. kada su jedno drugom rekli to obično a veliko – da.
Oni opet odgovaraju osmijehom i kratkom rečenicom.
- Ostaralo se, toliko toga se preturilo preko glave. Ali eto, opet osmijeh. Zaslužili smo ga, stvorena je porodica, velika i srećna, ponosni smo... Toga 13. novembra 1947. godine, skronma svadba u kolašinskom Smajlagića Polju.
Sve oči uprte u baš mlade mladence. Milovan Mićo Ristov Bulatović ima 22 godine, a Jovanka Cica Šćepanova Rakočević, tek 16 i po godina.
- Cica je dolazila kod tetke koja je živjela u našem komšiluku i tu smo se upoznali. Ipak, prosidba odnosno saglasnost se mogla desiti jedino preko njene majke Milosave. Ona je uvažavala našu porodicu i đevojka je dobijena...
Teške poratne godine. Dosta neizvjesnosti ali i dosta hrabrosti. Mićo i Cica imaju zajedno nepunih 39 godina kada odlučuju da počnu zajednički život. I danas je za đevojku brak sa 16 i po godina rijetkost. A tada…
- Bilo je važno da majka dadne saglasnost, a sve ostalo je bilo sudbina. Da se nađemo, da se dogovorimo. Naravno, da se zavolimo, to je bilo najprije…
Opširnije u Pobjedi
