Postoje brojni znakovi pored puta koji vam svakodnevno poručuju da ili starite ili ste već „ostarali“. Od običnog „teto“ ili „čiko“ kad sretnete komšijino dijete u ulazu, do toga da idealni petak ili subotu večesve češće ne zamišljate u klubu s društvom, već na kauču, s čašom domaćeg vina i uz omiljenu seriju ili knjigu. Ipak, ništa vam ne govori da ste počeli da starite kao dva izraza koje ćete upotrebiti u životu prije ili kasnije. „Ova današnja omladina“ i „Eee, u moje vrijeme...“Film „No Country for Old Men u režiji Džoana i Itana Koena govori o ovom drugom izrazu.
Za razliku od starijih ljudi koji, kada pomenu pluskvamperfekat, ponekad imaju problem da dobiju makar jednog slušaoca, priču braće Koen o nekim dobrim, starim vremenima odlučilo je čuje nekoliko desetina miliona.
Niko od njih nije pogriješio. Zbog čega? Zato što „No Country for Old Men“, premijerno prikazan 4. novembra 2007. godine, lucidno i smjelo govori o tamnoj strani modernih vremena.
Momak i ubicaPriča je smještena na granici SAD-a i Meksika, u zemlji kojom dominiraju incest, kuće-prikolice i emigranti. Prati mlado momče (Džoš Brolin) koje, ni krivo ni dužno, nalijeće na scenu obračuna i slučajno se dokopa ogromne hrpe novca. Naravno, kako to već ide kod braće Koen, glavni junak ne kupi francusko ostrvo i nestane privatnim avionom, već u vrlo kratkom roku počnu da ga proganjaju hladnokrvni manijaci kojima ne pada na pamet da njihove pare potroši tamo neki seljak na novi traktor i municiju.
Jednog od manijakalnih ubica igra Havijer Bardem, glumac čija se krvna temperatura u ovom filmu konstantno kreće oko apsolutne nule, a u slobodno vrijeme kupi sve moguće nagrade za najbolju sporednu ulogu godine. Momče i manijak se puškaraju dva sata i to je to - film je gotov.
Sama priča braće Koen nije previše originalna. Ipak, „No Country for Old Men“ je potpuno zasluženo smješten na pijedestal filma godine zbog lika šerifa (Tomi Li Džouns), čije staračko trabunjanje o nekadašnjoj, davno nestaloj Americi, uvezuje priču i daje joj dubinu i smisao.
Dvije AmerikeU Americi Kormaka Mekartija, pisca istoimene knjige po kojoj je rađen film, jednostavno nema mjesta za prijatelje. S jedne strane imamo romantičarsku Ameriku u kojoj domaćice ostavljaju domaće pite s jabukama na prozorima, susjedi pomažu jedni drugima i porodice idu na piknike.
S druge imamo novu, ne baš pretjerano romantičarsku Ameriku, zemlju u kojoj nikome nije potreban poseban razlog da nekome probuši lobanju pneumatskim pištoljem za ubijanje stoke. Mekartijeva Amerika ne prašta. Surova je i spremna da proguta svakoga ko je dovoljno lud da vjeruje drugima. Preživljavaju samo najsnažniji.
„No Country for Old Men“ je kombinacija holivudskih, izuzetno popularnih nasilnih filmova prikazanih kroz prizmu običnog čovjeka. Niko kao braća Koen nije doktorirao priče o prosječnim, „normalnim“ ljudima koji se nađu na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Hrpa interpretacija
Film je vizuelno perfektan, ali ništa u vezi sa ostvarenjem „No Country for Old Men“ nije tako dobro kao scenario. Skript nije dobarsamo zbog uzbudljive igre mačke i miša, već i zato što zadire duboko u psihu svakog od aktera, pritom nudeći duboku analizu i kritiku modernog svijeta. Ovaj film, naravno, ima mnogo pretjeranih scena, ali mnogo govori o našem vremenu.
Postoji mnogo tumačenja filma braće Koen, od gledalaca koji se zaklinju da je ovo jedan od najboljih nihilističkih eseja do filmofila koji tvrde da „No Country for Old Men“ pokazuje našu budućnost, ako potpuno izgubimo moralni kompas.
Film i knjiga puni su referenci na brojna književna i kinematska djela i primarno zavise od toga koga gledaoci percipiraju kao glavnog lika. Mogućnosti interpretacija i bitni detalji brojniji su od načina na koje možete umrijeti ako ste jedan od likova u filmu.
Film „No Country for Old Men“ je s punim pravom osvojio četiri Oskara i postao nezaobilazno djelo moderne kinematografije koje je ojačalo tron na kom sjede braća Koen svih ovih godina. U slučaju da ipak nijeste toliko stari i nijeste gledali film, imamo jedno pitanje za vas. Nemilosrdni, hladnokrvni, dementni ubica Havijer Bardem, sa apsolutno najgorom frizurom svih vremena. Pa... šta čekate?
B. MARTINIĆ
FOTO: blakeloosli.com / fineartamerica.com / Chungkong Art / newyorker.com
