Piše: Vladimir Maraš
Prolazio sam kroz košmaran san. Probudih se u gluvo doba noći, bješe skoro pet sati. Znate onaj osjećaj - tjeskoba, blaga anksioznost, dilema o tome što ste sanjali, a znate da je osjećaj u vezi sa snom. Pokušavam da vratim film. Gdje sam bio, s kim, što sam radio. Sanka već razbijenog, izađoh na terasu da ispratim dolazak novog dana, uz cigaretu i pogled ka istoku.
Taman sam krenuo da se bavim novim planom i programom, kad mi pogled pade na instrument u stanu i prizva kompletan san. Munjevit flešbek.
Tako je, sanjao sam klavir. Veliki, lijepi, crni koncertni klavir. Steinway & Sons. Poznata marka. Znaju je čak i oni kojima nije u opisu posla prebiranje po dirkama. Klavir je, kažu, odavno kralj instrumenata. Dominantne tonske boje, opsega, tehničkih mogućnosti. Takođe, klavir je statusni simbol, pa makar bio i minimalnih gabarita, takozvani pianino.
*****
Klavir iz mog sna, nalazio se na skoro pa javnom mjestu. Bio je u firmi kojoj je u opisu posla da vodi računa o njegovom značaju i standardima kvaliteta. U snu, prošao sam kroz velika metalna vrata i u ogromnom radnom prostoru, u jednom od čoškova, ugledao naslagane stolice, neke lutke (kao one iz izloga) i mnoštvo šoljica za kafu. Primakao sam se bliže i shvatio da ova gomila stoji na nogarima koji su mi naoko poznati. Da - na klavirskim nogarima.
Pomislih, mora da je riječ o nekom škartu, „lažnom“ klaviru bez mehanizma koji je tu, čisto eto, da igra ulogu komada namještaja, nikako instrumenta.
Ne bijah lijen. Priđoh i pogledah u one šoljice sa ispijenom kafom. Uhvatih u jednoj šoljici s tragovima roze karmina neki put i obavezno pare (mada bih rekao da je i momak vara). Sklonih šolje iz nekoliko puta na stočić pored. Isto uradih sa lutkama iz izloga i stolicama.
Ispred mene se ukaza plavi „pokrov“, tako jedinstven i specifičan za klavire visokog ranga. Pomislih: „Ovaj lažni klavir ima originalni jorgan“. Odlučih da ga skinem. Ispred mene, u punoj snazi, ukazao se On. Njegovo veličanstvo Steinway & Sons.
Sa strahom zadigoh poklopac sa dirki. U najcrnjem mraku, zabijelje se idealno postavljen crno-bijeli niz. Sa još većim strahom, pritisnuh jednu dirku, pa drugu. Narode, klavir ima mehanizam i, štaviše, pristojno je naštimovan za ove uslove.
Nakon prvog osjećaja oduševljenja, počeh da ga zagledam. Kakva sila. Kakav zvuk. Sviram. Svirajući, primjećujem ćošak poklopca klavira u visini očiju. Direktno na lakiranom poklopcu instrumenta, nalazi se zidni nosač za led ili plazma televizor.
Čistačica je, pretpostavljam, brišući klavir po službenoj dužnosti, pravila sebi manevarski prostor pomjerajući metalnu konstrukciju nosača direktno preko vrhunski lakiranog drveta jadnog instrumenta. Tragovi ukazuju na to, bez ikakvog uviđaja i dokaznog postupka. Ćoškovi - obodi instrumenta gledali su me, ranjeni od kontakata sa raznim ivicama. Braon boja drveta, ispod crnog laka na udarenim mjestima, sablasno je svjedočila o tretmanu klavira. Onda sam se probudio, u stanju koje sam već opisao.
*****
Možda jesam bolećiv na instrument ali, ako mi vjerujete, ovakav tretman klavira iz mog sna, ekvivalentan je sadašnjem odnosu među ljudima, njihovom ponašanju prema životinjama, načinu na koji tretiraju ranjive grupe... Slika i prilika odnosa u našem ružičastom društvu, formiranom na govoru mržnje, osionosti, besprizornoj zamjeni teza, kolektivnom nevaspitanju, gaženju sopstvene profesije i - što je najgore od svega i nakon svega - gledanju u oči.
Onda će normalan čovjek izvući zaključak da ovakav sistem nije svjestan štete koju čini, jer to zdravi ljudi ne bi radili sebi. To već toliko traje da smo se i sami navikli na ovaj standard. Tijelo i um nam se bore protiv toga samo u momentima kada moramo da progutamo bestijalnu laž ili notornu glupost kao najslađi zalogaj koji se nudi.
Ne zaslužujemo klavir, koji je glavni lik ove kolumne, taj tužni instrument u našim neodgovornim, bahatim rukama. Kako svima nama statistika određuje karmučinom rođenja, mora da je i ovaj instrument nešto grdno zgriješio u prošlom životu. U ovom, očigledno ga je umjesto Mocarta zapao Salijeri - i to ne bilo kakav, već učesnik Zadruge ili Farme.
Prema mišljenju publike u najgledanijim terminima, Salijeri je favorit za prvu nagradu, od koje će garantovano odvojiti dio za neki dječji dom. Ostatak će otići na lake žene i još lakše note. Kod nas ih ima u izobilju. Ovaj klavir to zna najbolje.
U ime svih nas koji iskreno žalimo zbog tvog tretmana u ovom društvu, dragi gospodine Steinway (sa sve sinovima), godine 2017. u Crnoj Gori, primi moje iskreno izvinjenje.
