Piše: Valentina ŠUKOVIĆ
Ne razumijem neke ljude. Misle da su stvoreni za visoke domete, a jedino čime se mogu pohvaliti je manjak obrazovanja, nedostatak ideja, neposjedovanje određenog talenta koji mogu razvijati, loše poznavanje rada na računaru i stranih jezika... i da ne nabrajam još.
Neki od njih su završili razne nove škole i fakultete, a čak ni test iz opšte kulture ne bi položili. Znanje im je klimavo, vokabular oskudan, komunikacija problematična, a lijepi maniri nerazvijeni. Ipak, svi imaju pravo na obrazovanje, a današnji obrazovni sistemi kao da su krojeni za ljude koji, da su okolnosti drugačije, nikad ne bi ni pomislili da studiraju.
Drugi su razvili neki biznis na koji su ponosni i zanima ih samo sticanje novca, bez pomisli i namjere da, recimo – pruže pomoć onima kojima je to zaista potrebno. Samo pričaju o svom uspjehu, o novcu koji imaju, o stvarima koje su kupili... i to je uglavnom to. Ne zanimaju ih mnogo druge stvari iako se ponekad pretvaraju da su uključeni u sve kulturno-društveno-političke teme.
I većini njih je zajedničko nekoliko stvari: ismijavanje drugih, koji su po svemu iznad njih, nedostatak želje za daljim učenjem i ličnim razvojem, samouvjerenost kojom se bahato razmeću i višak samopouzdanja na kojima im mi, drugačiji od njih, možemo samo pozavidjeti. Ponekad se pitam gdje bi mnogi od nas sad bili da imaju samo četvrti dio njihove dominantne osobine.
Sretnem s vremena na vrijeme neke ljude koje znam cijelog svog života a koji pripadaju gorepomenutoj skupini. Jedni prođu pored mene i prave se da me ne vide. Drugi se prave da me ne prepoznaju. Treći čak zastanu da se pozdrave.
Zdravo – kaže mi X. – Gdje si krenula?
Idem na posao – odgovaram pospano.
Misliš, ideš na poslu – s podsmjehom će X podigavši desnu obrvu.
Idem na posao – ponovim ja.
Bože, kakvi ste vi što ste studirali KNJIŽENSTVO – kaže mi samouvjereno X. – Ni padeže ne znate.
Srećna što me prosvijetlila, nastavlja dalje.
Jednom sam tako srela Y. Rekao je da žuri, ali je petnaestak minuta pričao o svom novom satu, autu, stanu i firmi.
Eto ti – reče mi na kraju – džaba ti škola kad živiš od plate. Sjećaš se kako sam ja bio loš đak, a viđi me sad.
Pošto ne dijelimo iste vrijednosti, bilo mi je glupo da s njim raspravljam o bilo čemu pa sam se samo nasmijala i otišla svojim putem a on je, naravno, bio zadovoljan što je baš sa mnom podijelio svoju priču o uspjehu.
Jednom, kada sam na nekoj proslavi srela W, ponudila mi je cigaretu. Rekla sam joj da ne pušim već desetak godina.
Blago tebi – reče ona i pripali cigaretu. – Mada, iskreno, ti nikad nijesi ni bila KOPETETNA da pušiš.
Pogledah je zbunjeno i u trenutku se zapitah što je pjesnik htio da kaže?
A ona je samo osobi koja je stajala pored nje začuđeno rekla: Ova ne zna što znači KOPETETNA.
Često viđam i Z. Znam je od rođenja. Nekad vesela, nasmijana, iskrena, dobrodušna djevojka pretvorila se u nadmenog materijalistu. Kad god se sretnemo, pogleda me od glave do pete. Nekad joj pogled zastane na mojim patikama ili cipelama, nekad na jakni, sljedeći put na haljini ili tašni i uvijek, po izrazu njenog lica, znam šta misli. Uzdiše i prevrće očima dok priča o materijalnim stvarima koje mene ne dotiču, ističe koliko je bitna pričajući kako nema vremena za druge od toliko posla, kako je ona, ipak, uspješna pa se sada druži samo sa takvim ljudima, a ostale izbjegava. Ove drugačije od nje. A nekada im je pripadala.
Ne znaju kako su smiješni, ti neki, koji žive u zabludi da su važni ako imaju sve te materijalne stvari za kojima su, izgleda uvijek žudjeli. Kako su oholi u svojoj samouvjerenosti i opasni kada ih zaslijepi zavist. Oni neće promijeniti svijet niti oplemeniti nečiji život. I ne pripada im ništa, osim onog što će proći.
Ne kritikujem niti morališem (i sama imam stotinu mana). Jazz koji svira u obližnjem kafiću natjerao me da otvorim vrata terase i, zajedno sa kišom sa kojom se udružio, izmamio iz mene ove misli o nekim ljudima iz mog okruženja, čudnim, kao i vrijeme u kojem živimo.
