Armije bjelosvjetskih hejtera i elitista trude se već 20 godina da, sa Džekom na dno okeana, povuku i film „Titanic“ (1997). Međutim, čuveno ostvarenje Džejmsa Kamerona nije se slomilo, godinama trpeći udarce u ledene brijegove društvenih mreža od jedne do druge strane Atlantika. Naprotiv, dvije decenije od kada je premijerno prikazan, 1. novembra 1997. godine, „Titanic“ je nastavio da učvršćuje status nezaobilaznog filmskog klasika.
Kameron ne bi bio Kameron da nije uzeo istorijsku temu i iskombinovao je sa megalomanskim konceptom. Sproveo je impresivno istraživanje koje je krunisano odlaskom podmornicom do olupine broda na dnu Atlantskog okeana, gdje je „Titanik“ skončao 15. aprila 1912. godine.
Legendarni par
Scenografi su iskopirali unutrašnjost i spoljašnost broda do najmanjih detalja, što se može vidjeti po starim fotografijama „Titanika“. Ipak, kao što kažu da odijelo ne čini čovjeka, nešto slično se može reći i za filmove - koliko god bili vizuelno i tehnički napredni, to ne znači ništa ako nemaju dušu.
Kameronov film prati Džeka (Leonardo Dikaprio) i Rouz (Kejt Vinslet), mladića i djevojku različitog finansijskog i društvenog statusa, ali u kojima gori ista želja da udahnu život punim plućima i ispune ga ljubavlju. Uprkos nastojanjima da ih razdvoje, oni stalno pronalaze način da ostanu zajedno. Mnogi prevrću očima kada čuju frazu „Kejt i Leo“, ali nepobitno je da su Dikaprio i Vinslet jedan od najlegendarnijih glumačkih parova svih vremena.
Istina je da je scenario Kameronovog filma manjkav, bušan i na momente trivijalan. Ponekad izgleda kao gomila klišea koji su poređani jedni pored drugih bez veće psihološke i emocionalne koherentnosti. Ali, dajte... Bježanje od vode, spašavanje golog života, cinizam i oholost bogataša, muzičari koji sviraju dok brod tone... Sjećate li se te scene? To se stvarno dogodilo. Svirali su dok ih prokleti ledeni okean nije progutao!
Krik slobode
Neke filmove možete da ne volite, ali znate da zaslužuju vaše poštovanje. Možda vas nervira to što su „romantičari“ proglasili „Titanic“ remek-djelom. Možda vas zabavlja Slavoj Žižek dok u filmu „The Pervert's Guide to Cinema“ (2006) tumači Džekovu i Rouzinu ljubav kroz Marksovu filozofiju. Možda smatrate da je u Kameronovom filmu previše neoriginalnosti i jeftine manipulacije da bi mogao da se mjeri sa pravim klasicima.
Možda vaše mekano srce ne reaguje na stari bračni par koji leži zagrljen na krevetu dok voda ispunjava sobu ili nekim čudom nijeste zasuzili zbog kapetana koji tone sa svojim brodom. Možda biste voljeli da ovaj film ne postoji i da Selin Dion nikada nije snimila „My Heart Will Go On“ jer bi onda karaoke širom svijeta bile malo podnošljivije.
Ipak, možda i samo možda, a za to ne morate da budete nikakav romantik, vidite da su Džek i Rouz pokazali kako je za jedan veliki krik slobode na vrhu palube dovoljno dvoje ljudi i želja za životom. I dan-danas je neuništivo njihovo malo sklonište na brodu jedne užasne civilizacije koja grabi ka propasti i intima sačuvana prozorima zamagljenim od daha.
Dvije decenije kasnije film „Titanic“ ne mogu da naruše ni mimovi na internetu, ni prepirka da li je bilo mjesta za Džeka na vratima. Dobro, gospodo cjepidlake, godine 2012. Mitbastersi jesu dokazali da su oboje mogli da prežive.
„Titanic“ nije, niti ikada može da bude još jedna „izlizana ljubavna priča“. I Kameronov potonuli brod zaslužuje vaše poštovanje.
B. MARTINIĆ
FOTO: formoviesblog.files.wordpress.com
