Veliku nagradu CNP koja mu je nedavno uručena, kako kaže, smatra i kao podsticaj da se, dok još može, bar memoarski osvrne na brojne pozorišne i društvene mijene, pa i na velike umjetnike sa kojima je dijelio i lijepe i mukotrpne trenutke.
POBJEDA: Da li Vas je ovo priznanje iznenadilo, imajući u vidu kako se u sistemu kuture odnosimo prema „veteranima“?
PEROVIĆ: Mladi su najveći potencijal društva i države, i dobro je što je u Crnoj Gori, među stvaraocima svih oblasti, velik broj mladih profesionalaca.Nije, međutim, dobro što mnogi od njih nemaju vremena da se korektno informišu o onome što je bilo prije njih, a ne spada u neposrednu oblast njihovog interesovanja. Zato se i događa da o vrijednostima stvaralaca moje generacije i nešto mlađih, koji su nosili teret progresivnih promjena i u civilizacijskom i u kulturnom pogledu - svjesno ili nesvjesno „zaboravljaju“, prećutkuju, pa ponekad i ignorišu i mrtvi i živi stariji zaslužnici.
Nije, naravno, od presudne vrijednosti da li te neko voli kao pisca i poligrafskog kulturnog posljenika, nije ni od trajnijeg značaja da li neke institucije države imaju blagonaklon ili čisto pragmatičan odnos prema pojedinim stvaraocima ili institucijama koje taj stvaralac predstavlja, ali je vrlo važno za sredinu u kojoj se kulturni procesi odvijaju i kulturna dešavanja zbivaju da se ima kriterijumski odnos prema svemu i da se slijede (ne direktivno, naravno) generalna strateška opredjeljenja u obrazovanju, nauci, kulturi - u širem i užem smislu riječi.
Ako te strateške kulturne vizije nema, ili ako to nije među prioritetima državne politike, onda je normalno da se svemu prilazi ad hoc, nehajno, lagodno, površno, u krajnjoj liniji - neodgovorno.
Pitali ste da li je ovo priznanje za mene bilo iznenađenje. I jeste i nije.
Iznenađenje jeste - u pozitivnom smislu, ako se osvrnemo na „mlade lavove“, tj. na mlađe generacije crnogorskih stvaralaca, od kojih sasvim mali broj njih ima interesovanja za ono što mu je prethodilo, iako kod svih postoji saznanje da ništa u Crnoj Gori, ni kad je državnost ni kad je umjetnost u pitanju, ne kreće sa ledine; da je i prije ovih mladih generacija postojala značajna umjetnost, značajna intelektualnost, i da nije prvi put da u Crnoj Gori izlaze četiri dnevna lista.
Imali smo manje razvijenu muzičku kulturu, pa smo oskudijevali i u pozorišnoj umjetnosti, ali zato na polju književnosti nijesmo zaostajali za drugim južnoslovenskim narodima.
Ne, nije me iznenadilo ovo priznanje. Iznenađuje me da mlađi „kazalištarci“, svejedno jesu li školovani u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu ili na Cetinju - ne proučavaju temeljno istoriju crnogorske kulture, pa ni pozorišta, i nije čudno što ne znaju za crnogorske teatrologe, za „veterane“ kako rekoste, od kojih sam samo ja još na ovoj obali rijeke Lete.
Otišli su mnogi značajni teatrolozi i pozorišni kritičari: Ratko Đurović, Radoslav Rotković, Milorad Stojović..., a nijesu dobili ni odgovarajuće priznanje ni dostojne nastavljače.
Ja sam predlagao, prije više godina, da otvorimo katedru ili bar tečaj za pozorišne i književne kritičare, jer je to, između ostalog, i zanat, a ne samo znanje i talenat.
Ali, moje ideje nijesu naišle na odgovarajuću podršku.
Opširnije u Pobjedi
