Piše: Vladimir Maraš
Godina 1994, januar. Brzi voz Bar - Beograd. Grdno vrijeme. Zahuktava se haos na teritoriji bivše Juge. Ja, klinac koji je pošao kod babe i đeda da provede dio zimskog raspusta, nekom knjigom ili stripomprekraćujemvrijeme u kupeu polupraznog voza i razmišljam u kojoj fazi puta da „iskidam“ majkine sendviče. Njih je, po pravilu, duplo više nego što je potrebno. Sve računam, kad prođemo Bijelo Polje, izašli smo iz jedne rizične dionice puta, pa se uveliko smanjuju šanse za (ne)predviđeno kašnjenje. Ostaje dilema da li onaj dio oko Lazarevca možda krije neku enigmu, koja bi me podsjetila da sam sendviče ipak prerano žrtvovao. Napolju hladno, snijeg, ponegdje i mećava ali, za divno čudo, u vozu je toplo i nema gužve.
*****
Tada zvanično nijesam bio pušač (za moje doma), ali sam uredno spakovao kutiju tadašnjeg „jorka“ sa paklicom šibica. Za svaki slučaj. Kratkotrajna zadržavanja na usputnim stanicama koristio sam za puš-pauzu, nonšalantno poput Selme, naslonjen na prozor kupea.
Stanica u gradu Užice. Bilo je nekad Titovo. Bio je i Titograd pa odavno nije. Stariji gospodin, prijatnog izgleda, sa koferom srednje veličine priupita: „Momče, je li slobodno kod tebe? - Kako da nije, samo izvolite.“
Nakon nekoliko kilometara, započe razgovor. Odakle sam, čime se bavim, kuda sam krenuo. Momci mojih godina obično nijesu zainteresovani za ovakva ćakulanja. Štaviše, bilo je očekivano da uljudno ponudim odgovore na prva pitanja, zadubim se u knjigu i uđem u svoj film. Međutim, gospodin je neposrednošću, zanimljivim i nenametljivim pristupom, vrlo brzo zaslužio moju pažnju.
Riječ po riječ, poče on da priča o životu, muzici... Milutin je bio profesor istorije u penziji. Izgubio je sina nekoliko godina ranije, nesrećnim slučajem. Supruga mu je preminula nedugo potom. Nijesu imali više djece. Vjerovali ili ne, ima majku koja živi u Užicu, kod sestrine porodice. Bio je kod njih nekoliko dana i sada se, reče, vraća u beogradsku samoću.
Upitah ga šta ga veže za Beograd, pa mu se vraća u takvim životnim okolnostima? Reče: „Osim Beograda kao grada, za njega me ne vezuje ništa. Ipak, ne bih mogao da živim nigdje drugo“. U jednom momentu me upita: „Momče, reče da se baviš muzikom? Vjerovatno se zanimaš za klasiku, ozbiljnu muziku?“
Odgovorih mu: „I da i ne... Klasiku moramo po službenoj dužnosti, a sada sam željan muzike svih žanrova. Zanima me i pop i rok i džez, ali i narodna, stara dobra izvorna muzika“. Nadoveza se on odmah: „E, onda ćemo malo da prekratimo put!“
Milutin poskoči na noge lagane, okrećući se ka koferu iznad glave. Spusti ga na mjesto pored svog i, manirom iskusnog putnika, lijevom rukom odveza mali čvor od kanapa, a desnom šakom prihvati kaiševe predivne bijele harmonike. Dugmetare.
Nije tih godina bilo ni selfija ni tač skrinova, pa mi morate vjerovati na riječ. Počeo je da svira i tiho pjeva, kao za sebe, propitujući me s vremena na vrijeme „znaš li ovu?“ i„a ovu?“ Srećom, u mojoj se kući vazda slušala dobra muzika, takođe svih žanrova, pa sam bio dobro pripremljen, što ga je dodatno zaintrigiralo.
Ubrzo nam se pridružiše dvije djevojke iz nekog kupea u blizini. Malo kasnije je i kondukter nakon valjevske stanice zasjeo i iz unutrašnjeg džepa sakoa izvadio pljosku, koja je odmah zamirisala na zlatiborski kraj i prepečenu šljivu. Još jedna starija gospođa nam se pridružila i eto ti punog kupea.
*****
U jednom trenutku, svi smo pjevali. Glasovi su se dijelili, ispalo je da svi dobro ili solidno pjevaju. Repertoar je bio podsjećanje na bogatu muzičku riznicu zaostavštine (pokazaće se ubrzo) bivših jugoslovenskih naroda i narodnosti - od sjetne bosanske sevdalinke, do vesele srpske„dvojke“ i turobno nepredvidljive metrike crnogorske pjesme, pa sve do nepravilnog makedonskog takta i ritma.
To je bilo, gledano iz današnjeg ugla, kao u apgrejdovanoj verziji Šijanovog filma „Ko to tamo peva“. Kapiram sada, bila je to tužna najava definitivnog kraja jedne lijepe i velike zaostavštine - ne samo muzičke, već i civilizacijske.
Očas posla, stigosmo u Beograd. Milutin me izgrli i poželje mi sreću. Napisa mi na parčetu papira fiksni broj telefona i naglasi da mu se obavezno javim kad opet dođem u Beograd, da malo sviramo i pjevamo. Rekao sam da hoću obavezno. Slagao sam. Nikada ga više nijesam vidio, ali ga pamtim i dan-danas. Dok sam živ, podsjećaće me na neko srećnije vrijeme, koje se preko noći pretvorilo u najveći mogući užas na ovim prostorima. Kako se istorija ponavlja, nadajmo se da ubrzo ponovo sviće, svima nama. Milutine, hvala ti!
