STRANGER THINGS, S02: Demončići u stomaku

Postoji jedna portugalska riječ neprevodiva na druge jezike. Nešto kao naš „merak“...Saudade. Nije to ni čežnja, ni melanholija, ni nostalgija, ni duboka usamljenost, ni tugovanje. Nijedna od ovih „običnih“ riječi nema snagu da iskaže taj osjećaj „dubokog kopnjenja za nečim ili nekim koga voliš, a izgubljen je - zauvijek“. Možda su tačniji prevodi „ljubav koja ostaje“ i „prisustvo odsustva“, ali ni oni nijesu dovoljno dobri da je objasne.

Kopniti se može za ljudima, mjestima i stvarima, ali lica, gradovi i emotivne drangulije samo su različiti oblici nekog vremena. Kada čeznemo za nekim i nečim, čeznemo za sobom i osjećanjima koje su nam nekada budili taj neko i to nešto.

Prva sezona serije „Stranger Things“ možda je bila dijete „obične“ nostalgije za osamdesetima, ali druga je nešto sasvim drugačije. Druga je saudade.Zvuči kao pretjeran opis za jednu malu naučno-fantastičnu kometu, zar ne?

Sindrom nastavka

Poslije prve sezone serijala braće Dafer mnogi nijesu znali šta da rade sa sobom od sreće. Nostalgični talas osamdesetih jeste uveliko vladao TV ekranima i bioskopima, ali džaba – većina ovakvih naslova samo je muzla i hvatala gledaoce na sentimentalnost i nije mogla da se pohvali originalnim pakovanjem dobro poznatih i originalnih elemenata.

„Stranger Things“ je pokidao zato što mu je srce bilo na mjestu. I savršeno je pomjerio srca gledalaca, a onda ih vratio na svoja mjesta. Zato su se mnogi plašili da braća Dafer neće moći da iznesu velika očekivanja poslije tolikog uspjeha Netfliksovog serijala. Uostalom, sindrom „drugog dijela filma“ ili „drugog albuma“ poslije velike debitantske eksplozije je odavno poznata stvar. Bio je neizbježan za mnoge franšize. Međutim, oni drugi djelovi koji su uspjeli da se izbore sa ovim sindromom postali su kultni. Sjetite se samo „Empire Strikes Back“, drugog dijela voljenog „Star Warsa“.

Druga sezona „Stranger Thingsa“ je mnogo drugačija od prve. Nije manje zabavna i šarmantna, ali budi različite emocije. Ovdje dolazimo do one razlike sa početka – nostalgija i saudade. U prvom dijelu vozili smo bicikla pored pruge, igrali arkadne igre sa četiri svađalačko-neodoljiva dječaka, hvatali reference na Stivena Kinga, Džona Karpentera, Stivena Spilberga i mnoge druge majstore, plašili se za čudnu ćelavu djevojčicu koja izgleda kao da pripada onostranom, strepili od opasnosti iz druge dimenzije koja nam je odvela jednog od najboljih drugova... Odmah smo postali prijatelji ovog svijeta i počeli da dišemo po njegovim zakonima. Nostalgija je bila dobra. A šta se onda dogodilo?

Beskonačni omaži

U drugoj sezoni smo shvatili kako se osjećao E. T. kada je podigao prst da se rastane sa svojim zemaljskim drugom – i to na samom početku serije. Naši prijatelji su razdvojeni. Zadržali su istu misiju, ali morali su da pođu drugačijim putevima.

Ništa manje se nijesmo smijali šuškavom svađalici Dastinu i patili sa Majkom zbog Eleven, ali kroz čitavo superzabavno i vrlo zastrašujuće putovanje nijesmo prestali da kopnimo od želje da se svi ujedine već jednom. Druga sezona nije donijela samo beskonačan broj omaža čudima iz osamdesetih, već i nostalgiju za prvom sezonom. Za osjećajem propadanja u stomaku koji smo imali kada smo prvi put vidjeli ljepljivu utrobu dimenzije Upside Down. Za bijesom kada je maloj Eleven prvi put potekla krv iz nosa. Za ljubavlju prema ludoj, beskrajno predivnoj Džuls dok pokušava da priča sa izgubljenim sinom koristeći novogodišnje lampice.

Taj osjećaj se nikada više neće vratiti, ali ni slučajno nemojte da ga pomiješate sa blagom razočaranošću ili mlakošću drugog dijela. Budite sigurni da je najljepši osjećaj koji je mogla da izazove druga sezona to da vam njeni junaci fale dok ih još gledate na malom ekranu. A kad se završi... Uginućete od nagomilane slatkoće i grozote kojoj ste bez sumnje morali da svjedočite iz cuga, devet sati, dok ste gutali epizodu za epizodom.

Drugi dio serije bio je veći, bučniji i ambiciozniji, ali je opet uspio da nas pretvori u pudinge emocija, podsjeti zašto volimo ekipu iz gradića Hoks i zaljubimo se u nove likove poput vatrom poljubljene Maks. Tačno da čovjek poludi koliko je slatka skejterka dobila malo vremena. Ipak, kada ga jeste dobila, Maks je pokazala zašto je zaslužila mjesto u „partiji“.

Kratki spoj

To su pokazali i neki stari likovi kojima ranije nijesmo toliko vjerovali. Najveći hit iz druge sezone su definitivno Stiv i Dastin i njihova priča o djevojkama. A najslađi? Možda biste odgovorili da je to onaj ples na kraju, ali nije. Najslađi su Eleven i Džim Hoper od čije je neočekivane spone mnogima nastao kratki spoj u srcu.

Poslije brda u prvoj, dobili smo planinčinu pop referenci u drugoj sezoni. „Ghostbusters“ Noć vještica! Šon Astin izrezan i zalijepljen iz filma „The Goonies“! Demo-psi koje bi rado hranio gospodin Ridli Skot! Vil, Džuls i „utopljavanje“ đavola! Eleven koja spasava dan u pank-rok stilu, izgledajući jače od Princeze Leje! Dobro, ovo je već blasfemija – ali kontate poentu. Najveći fanovi serije će se sigurno složiti da je „Stranger Things“ jednako zarazna kao „Star Wars“.

Najbolje od svega je to što su braća Dafer usrećila sve moguće gikoveplanete asocijacijama na filmove kao što su „Indiana Jones“, „The Exorcist“, „Close Encounters of the Third Kind“, „The Thing“ i „Stand By Me“, a istovremeno su izgradili dovoljno dobru priču da gledaoci „nezapaljeni“ za ove naslove mogu jednako da uživaju u seriji. Ubacili su leptiriće i demo-pse u stomake i jednima i drugima, tako da sigurno mogu da računaju na to da će i „neznaveni“ poželjeti da pogledaju filmove kojima su poslali ljubavna pisma u obje sezone.

Prilično glupava recenzija, zar ne? Ma ni „r“ od nje. Nego, ako bude dovoljno dobra da nagovori nekoga da pogleda „Stranger Things“ ili mu vrati makar dio emocija koje je imao tokom gledanja, sasvim je dobra i dovoljna za ovaj dvonožni puding od emocija koji su umutila braća Dafer.

Marija IVANOVIĆ

FOTO: theverge.com / indiewire.com / screenshot / ew.com