Te tihe oktobarske noći daleke 1986. godine, prozori na kući Haka i Biserke Radončić (rođena Popović) u naselju Konik u Podgorici su bili osvijetljeni do dugo u noć.
Ujutru se ulicom „Prvi maj“ pronio glas – Beljo Hakov ide da posjeti sestru Jasminu u Sidnej, gdje ona živi već nekoliko godina. Ako bude nafačan, možda će i ostati...
Primjer za primjer
I otišao je Safet Beljo Radončić u „bijeli svijet“, kako se ono kaže. Da ostvari mladalačke snove. Još se sjeća, priča, očeve ruke na ramenu i njegovih riječi – budi pošten i kad imaš i kad nemaš i zapamti da se dobro samo dobrim vraća. I majčinih nježnih očiju u kojima su dugo iskrile suze.
Kad je otišao u Australiju, Safet je imao 25 godina. Ponio je samo slike iz djetinjstva i mladosti. Osnovna škola „Marko Miljanov“ i „Maksim Gorki“, Srednja mašinska „Ivan Uskoković“, Pobrežje gdje se rodio, Konik gdje je živio, „Radoje Dakić“ i Irak gdje je radio i stekao nešto ušteđevine.
Australija ga je osvojila na prvi pogled, ne krije. Zato je odmah odlučio da ostane. Nekoliko godina kasnije se ženi Italijankom Rosom i ubrzo dobija dva sina – Denisa i Adriana.
Ona narodna „da ne može sve jednamajka roditi“ dobila je potvrdu i u njegovoj porodici. Baš kao što je njegov otac živio u mješovitom braku, danas živi i on i njegovi sinovi. Naime, Denis je oženio Makedonku, a Adrian Grkinju. U međuvremenu, Beljo i njegova supruga su zasukali rukave i osnovali građevinsku firmu, došli su Hako i Biserka iz Crne Gore...
Riječju – pošteno su radili i zaradili. Sve do njegove povrede leđa i preranog odlaska u penziju, prije tri godine. Dakle, skoro tri decenije rada.
Danas Beljovim stopama idu njegovi sinovi Denis i Adrian. Završili su građevinske škole, zaposlili radnike, a davno je rečeno – dobar glas se daleko čuje. Zato danas u Kingsgrou na jugu Sidneja svi znaju za vrijednu braću Radončić iz Crne Gore.
Ruke pune solidarnosti
Ipak, ovo je samo prvi dio priče o Belju Radončiću (56). Drugi je priča o njegovom velikom srcu i rukama punim humanosti i solidarnosti po čemu ga godinama znaju mnogi naši iseljenici u Australiji.
Naročito u Udruženju „Montenegro – Australija“ u čijem je rukovodstvu i jedan je od njegovih osnivača i najangažovanijih članova.
Naime, nema ni jedne veće humanitarne akcije čiji je cilj pomoć ljudima u zavičaju, a da se Beljo ne nađe na njenom čelu. Kao melem na ranu, pričaju njegovi prijatelji. Naročito je osjetljiv na dječje suze (uskoro će i on postati đed) i djecu iz Crne Gore kojima treba pomoći.
- Ništa ne peče kao dječje suze, iskren je naš današnji domaćin, koji, kako često možete čuti u Udruženju „Montenegro – Australija“ i iz svojih sredstava izdvaja da bi pomogao bolesnima i unesrećenima.
Inače, ovo australijsko udruženje (predsjednik Dejan Sekulić) važi za najbrojnije i najorganizovanije među našim iseljenicima u ovoj dalekoj zemlji. I što je najvažnije, oni od prvog dana znaju da se dobrota samo dijeljenjem uvećava i da se dobro samo dobrim vraća.
Zato ih ne treba dvaput zvati kad, kao nedavno za Toskiće iz Podgorice, treba prikupiti pomoć (udruženje okuplja i predstavnike drugih nacija).
Pored solidarnosti, u velikom srcu Safeta Belja Radončića najviše mjesta ima za Crnu Goru. Vidjelo se to najbolje na njegovoj, pa kasnije na svadbama njegovih sinova - na kojima su odjekivale crnogorske pjesme i vijorio se crveni crnogorski barjak.
Vidi se to danas u domovima Radončića u kojima dominiraju uspomene iz zavičaja. Ipak, bole me podjele, ne krije naš domaćin, na koje nijesu imuni ni naši iseljenici u Australiji.
Umjesto da zaista budu most prema Crnoj Gori, mnogi od njih dijele se na Srbe i Crnogorce, na Muslimane i Bošnjake:„Ja za to nemam drugi naziv osim – zajednička sramota. Ipak, vjerujem da će mladi iseljenici prevazići podjele koje su vladale među njihovim očevima i da će nas humanost i ljubav prema Crnoj Gori ubuduće sve više spajati“.
Na vrelima istorije
Safet Beljo Radončić živi na relaciji Podgorica – Sidnej. Zapravo, tako je on stalno živio...
Zato ga možete sresti na svakoj iseljeničkoj manifestaciji u Crnoj Gori, na svakom skupu iseljenika u zavičaju. Od Svjetskog kongresa dijaspore Crne Gore na kojem je u julu prošle godine izabran za drugog rotirajućeg predsjednika do Skupštine Saveza evropske dijaspore.
Osim toga, Beljo Radončić stalni je gost na obilježavanju svakog svijetlog datuma iz crnogorske istorije. Posebno su mu, kaže, ostale u sjećanju Osme plemenske viteške igre koje su u organizaciji crnogorskog društva „Lovćen“ prošlog ljeta održane u Lovćencu.
- Bio je to najljepši spoj tradicije, istorije i tradicionalnih sportskih disciplina, podsjeća on. I to na vrelima istorije.
Predsjednica NVO Asocijacije dijaspore Crne Gore Vera Kirović, ja i ostali bili smo oduševljeni umijećem naših vitezova koji su nas kroz bacanje kamena s ramena, trčanje, namicanje kotura, skok u dalj, vuču konopa, fudbal, basket kao i trku u vrećama, podsjetili kako se nekad živjelo i veselilo se.
Volio bih, kaže naš sagovornik, da se ovakve viteške igre češće organizuju i da na njima učestvuju i mladi iseljenici iz Crne Gore od kojih mnogi, poput mojih sinova Denisa i Adriana, danas znaju reći – i odavde iz Australije se vidi Crna Gora. Nadam se da će njihovim stopama poći i njihova djeca.
Škola za dobrotvore
Mnogo je humanitarnih akcija u Crnoj Gori u kojima je učestvovao Safet Beljo Radončić. Počev od one prve – kada je preko Udruženja Crnogoraca iz Novog Sada pomogao Željki Kostić, preko akcija pomoći u poplavama i liječenju do akcija pomoći i solidarnosti u Bosni, Hrvatskoj...
- Humanost se ne uči iz knjiga, priča on. „Škola“ za dobrotvore se pohađa u porodici. Tu vas najprije gane nečija zla sudbina. Kao što je mene ganula zla sudbina Dada Mujahodžića iz Stare varoši u Podgorici koji je zbog teške povrede kičme tri godine bio vezan za postelju.
Tek nakon pomoći naših humanih ljudi širom svijeta, među kojima je bila i Fondacija „Gusinje“ (Beljo Radončić je član ove fondacije), Dado Mujahodžić je vidio sunce i zahvaljujući invalidskim kolicima koje su takođe dar humanih ljudi, danas ga možete sresti na ulicama Stare varoši ili na nekim sportskim manifestacijama u Podgorici.
Radončić je mnogima pomogao, ali ne zaboravlja ni one koji su njemu pružili svoje ruke i obilježili njegov život. Tu su, kaže, prije svih Italijan Toni Dana „moj prvi dobrotvor“ u Australiji, pa moja dobra učiteljica Dragica Radulović, general Dragan Milosavljević, dobrotvori kakvi su Kasim Salagić, braća Kokić, braća Ćerić i mogu slobodno reći svi članovi udruženja „Montenegro – Australija“, članovi Bosanske zajednice iz Sidneja koji su na moj poziv odmah priskočili u pomoć Toskićima i svi koji učestvuju u prikupljanju pomoći. Jer, ne kaže se slučajno – sam čovjek ništa čovjek.
Na kraju nas je naš domaćin ispratio riječima: – Nije pomoć samo u novcu. Nekada je pomoć – ljudski osmijeh. Baš kao što je za mene najveća zahvalnost – prijateljski stisak ruke.
Toskićima s ljubavlju
Nema niti jedne veće humanitarne akcije pokrenute u Crnoj Gori u kojoj ne učestvuju iseljenici iz Australije na čelu sa udruženjem „Montenegro – Australija“ iz Sidneja u čijem rukovodstvu su ljudi koji svoj život posvećuju drugima – Mihailo Mandić, Jovan B. Ilić, Goran Nišavić, Safet Beljo Radončić i Ksenija Radulović.
Svi oni su mahom iz Sidneja, dok su članovi udruženja još iz Perta, Darvina, Hobarta, Port Hedlanda, Melburna, sa Novog Zelanda, iz Evrope…
Ovo udruženje je nedavno za liječenje dvoje djece Rafika Toskića iz Podgorice, oboljele od cerebralne paralize, uz pomoć Bosanske zajednice iz Sidneja (inicijativa Belja Radončića) prikupilo 32.000 australijskih dolara (oko 20.000 eura).
Predsjednica NVO Asocijacije dijaspore Crne Gore Vera Kirović ima samo riječi hvale i zahvalnosti svim donatorima humanog srca za ovaj ljudski gest.
- Istinska je privilegija družiti se i sarađivati sa humanim pojedincima, koji nam pokazuju kako je lijepo imati veliko srce i dušu, i da razumiju problem drugih ljudi. Gospodin Safet Beljo Radončić, filantrop, svakom svojom riječju i postupkom pokazuje aktivan odnos prema ljudskim vrijednostima, posebno prema drugim ljudima.
On 31 godinu živi u Australiji, ali to nije umanjilo njegovu ljubav prema Crnoj Gori, svakom njenom građaninu i uvijek je spreman da pruži ruku prijateljstva, solidarnosti i humanizma onima kojima je to potrebno, pogotovo onima u njegovoj Crnoj Gori, kaže predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore Vera Kirović.
Jovan Stamatović - Pobjeda
