Kada dođete u situaciju da morate da sačekate mišljenje predsjednika države prije adaptacije jedne od najpopularnijih i najkontroverznijih knjiga, onda znate da se nalazite na revolucionarnom putu.
Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, baš to se dogodilo Arturu Krimu, predsjedniku produkcijske kuće United Artists, koji je želio da pokloni „Manchurian Candidate“ filmskim fanaticima.
Predivno pakovanje
Artur Krim nije bio siguran da li je šira publika spremna za tako kontroverznu temu. Ipak, kada je predstavio ideju tadašnjem predsjedniku SAD-a, Džon F. Kenedi nije vidio ništa posebno problematično. Dao je zeleno svjetlo da se snimi. I pored lakog pristanka, i dan-danas ostaje pitanje da li bi čuvena knjiga ikada bila adaptirana da tada nije postojala velika ljubav i razumijevanje između Kenedija i Frenka Sinatre, koji je odigrao glavnu ulogu.
Roman „Manchurian Candidate“, objavljen 1959, odmah je izazvao talas čudnjikavih emocija. Perfektan miks komunizma, rata i izgubljene časti u predivno filmsko pakovanje spremio je i lansirao američki majstor Džon Frankenhajmer.
Nakon nesumnjivo važnog iskustva sa ostvarenjem „Birdman of Alcatraz“, Frankenhajmer je ulovio vrlo zauzetog scenaristu Džordža Akselroda i bacio ga na potpuno nepoznat teren. Ipak, „Manchurian Candidate“, premijerno prikazan 24. oktobra 1962. godine, lijepo je legao scenaristi koji je znatno olakšao posao Frankehajmeru, bez obzira na to što film ipak ne prati knjigu u stopu.
Jaka cenzura
Cenzura je jedan od najčvršćih dokaza da je ovaj politički neo-noar imao veoma osjetljivu temu. Brzo nakon američke premijere, „Manchurian Candidate“ popio je nekoliko zabrana. Frankehajmer je ponudio publiku temom koja nije bila „ukusna“ u većini zemalja iza „željezne zavjese“. Ljubitelji filma iz zemalja u našem okruženju, poput Rumunije i Bugarske, uspjeli su da vide film tek 1993, godinama nakon sloma Sovjetskog saveza.Frenk Sinatra je bez sumnje obilježio Frankehajmerov film, ali najinteresantniji i najteži posao imala je Dženet Li, čiji lik potpuno odskače – od ovog naslova i njene glumačke biografije. U jednom od intervjua nakon premijere, Li je priznala kako je pretvaranje u Rozi bilo ekstremno teško i da to ne bi uspjela da nije imala podršku Sinatre i Frankehajmera.
Inovativna režija
Ipak, nesumnjivo najvažniji i najbolji posao uradio je američki režiser. „Manchurian Candidate“ bio je još jedno filmsko platno na kom je Frankehajmer vježbao čuvene inovativne kadrove.
Jedan od kadrova koji su upisali Frankehajmerovo ime na vječnu listu je onaj kada Sinatra pokazuje špil karata sa „damom dinara“ Lorensu Harviju. Iako je bio više nego zahvalan na komplimentima, Frankehajmer je nakon premijere priznao kako je ovaj kadar snimljen slučajno i da polovično treba da budemo zahvalni i Sinatri.
Iako ostvarenje „Manchurian Candidate“ šeta od realizma do nadrealizma, i sada djeluje više nego relevantno i savremeno. Naravno, nikada nije izgledao važnije nego kao 1963, godinu nakon premijere, kada je Kenedi ubijen.
Ova političa satira sa jakim noarskim elementima ima šta da kaže i dan-danas. Ako ništa drugo, roman i film izrodili su frazu „mandžurijski kandidat“ koja se i dalje često koristi u političke i psihološke svrhe. Ovo simbolično nasljeđe je prava rijetkost u modernoj filmskoj umjetnosti, a rijetke su i „slatke režiserke kadrovske greške“ poput Frankehajmerovih. One su ovaj film učinile nezaobilaznim komadom savremene kinematografije. L. M.
FOTO: ferdyonfilms.com / auburnpublictheater.org / denofgeek.com / thenoirzone.blogspot.co.uk
