Samo neko poput Roberta Planta, koji i u 70. godini čuva bistrinu u oku i osmijeh mladića, može da bude iskren i beznadežno optimističan čak i na oštrom, hiperangažovanom albumu. Njegova ploča „Carry Fire“ je baš zbog toga poseban muzički događaj ove godine.
Plantov pogled je prodoran i širok, sa širinom horizonta umjetnika koji je pola vijeka svjedočio i promišljao ovaj svijet. Neupućeni slušaoci, oni za koje je Plantova karijera stala nakon najproduktivnije ere legendarne grupe Led Zeppelin, biće vjerovatno veoma iznenađeni zvukom njegovih solo albuma.
Vjernost nasljeđu
Tokom svakog od solo projekata (11 albuma od sredine osamdesetih) Plant je uvijek zalazio u tamni vilajet nove neistražene teritorije. I uvijek je ostajao dosljedan sebi – poput velikog režisera kom je lako i odoka uhvatiti onaj prepoznatljivi „mise en scene“, ma koliko istraživao različite forme i žanrove. Konačno, Plant je ostao vjeran i mladalačkoj fascinaciji mistikom tradicionalne, folk muzike, pogotovo keltskog nasljeđa u Britaniji i Orijenta.
U tom nizu, „Carry Fire“ je specifičan album. Nošen uspjehom ploče „Lullaby and... The Ceaseless Roar“, Plant je prvi put odlučio da sa istim bendom Sensational Space Shifters snimi dva albuma zaredom. Stiče se utisak da je slavni autor ovog puta, više nego ikada, vodio računa da pronađe tanku nit koja će povezati sve faze njegove karijere – i da ponovo bude svjež i aktuelan.
Grandiozan ton
Angažovani dio albuma doživljava vrhunac u troipominutnoj pjesmi „New World...“, koja sublimira Plantov titanski talenat. Jednostavna, katarzična scena otkrića i šanse za život u novom svijetu za britanske pustolove i hodočasnike sa broda „Mayflower“, taj romantični momenat kao početak američke istorije, presječen je grijehom, velikom nesrećom i slutnjom genocida nad Indijancima.
Plant na prvu loptu ne bira strane. Niti osuđuje, niti brani, već slika jasnu sliku koju je tako lako uporediti sa modernim vremenom - rasnim podjelama sa jedne i imigrantskom krizom sa druge strane Atlantika. Istovremeno, brod američkih pionira putuje niz rokenrol dotaknut tradicionalnom muzikom Bliskog Istoka, što pjesmi donosi monumentalan, grandiozan ton.
Plant je sposoban da priđe istoriji sa mnogo poštovanja, ali i cinizma – prije svega kao konstantnom podsjetniku kako je ovo vrijeme samo odraz sjenki prethodnih vjekova. Ova slika je još jasnija u pjesmi „Carving Up the World“, kada Plant govori o velikim imperijama koje su propale i završile u prašini.
Korak ispred
Slavni muzičar drugačije i još moćnije kanališe muziku Orijenta u uvodnoj, zavodljivoj i strastvenoj pjesmi „The May Queen“, koja krije i malu posjetu vječnoj „Starway to Heaven“.
Plant donosi veoma iskusnu odluku, da u uvodnom dijelu albuma njegov vanvremenski glas ne bude samo ubojiti realizator, već i sjajan asistent virtuoznoj violini. Pjesma kao što je „The May Queen“ ili romantična „Carry Fire“, jesu one koje fino poliraju ivice za konačni, vrlo delikatan produkt. Uz Plantovo priznanje da je samo tu kako bi „golih ruku pokušao da ponese plamen“.
Vrlo skromno i šmekerski, Plant u finišu albuma stiže da podsjeti na stari bluz standard, pjesmu „Bluebirds over The Mountain“, koju je 1958. proslavio Ersel Hajki, a šezdesetih godina i bend Beach Boys. Plant joj je sada obezbijedio vječnost, u ruhu koje je sasvim dostojno 2017. godine.
Od niza tako dobrih pjesama, bitniji je opšti utisak kako Plant i dalje želi da grabi, napreduje i otkriva sebe. Stari majstor ne želi da uhvati korak sa ovim svijetom, već da ugrabi nekoliko koraka ispred njega. Plant ne kupuje ono čuveno rajsko stepenište, već ga pažljivo, strastveno i mukotrpno zida - čak i u 70. godini.
Stojan STAMENIĆ
Ocjena: 84/100
Link: https://www.youtube.com/watch?v=9OPKSZyRPFQ&list=PLPIl9ifoUX3xD2go2aa3A_im9Q_E6TPCo
FOTO: billboard.com
