Pored dobrog njuha, potrebni su i gvozdena disciplina i poslušnost. Buster mora još da vježba mirovanje. „Savladaće on to, siguran sam“, kaže kroz smijeh Gerold Ginter, šef stručnog odjeljenja za „radne pse“ u policiji pokrajine Hesen.
Na rubu jedne šume u Milhajmu nadomak Frankfurta Buster i „kolege“ vježbaju kako bi jednog dana postali ili psi čuvari ili psi tragači. Svake godine oko 4.600 četvoronožaca prođe ovu obuku i „zaposli“ se u policiji, carini ili vojsci. Jedan takav pas nakon obuke vrijedi preko 40.000 eura.
Ovdje u saveznoj pokrajini Hesen nemaju svoje uzgajalište nego podobne pse kupuju. Busterov kolega Astor je mješanac belgijskog i njemačkog ovčara i prolazi obuku za psa tragača. „Astor će kasnije biti specijalizovan ili za eksploziv, ili mobilne telefone, novčanice, drogu, možda i leševe“, kaže dreser Ginter.
Dresura kroz igru
Sve počinje igrom. Trener skriva predmet koji treba namirisati u plastičnu cijev s rupicama. Pas se trenira da slijedi taj miris. „Psu ništa ne promakne i recimo kod sredstava za podmetanje požara radi bolje nego specijalni uređaji“, kaže Ginter.
Kod nešto komplikovanijih zadataka poput traženja novčanica, psi vježbaju na pravim eurima i dolarima. Koji put treneri dobijaju svježe štampane novčanice na kojima je miris boje još intenzivan. „Pas prvo mora da nauči miris novčanice u originalnom obliku: dakle samo papir i boja. A kasnije uči i mirise koji dolaze s vremenom i koje ostave ljudi“, kaže Ginter.
Pored njega je kesa sa 250.000 eura. Pravih, svježe pristiglih iz Centralne banke Njemačke. Doduše „prepravljenih“ za ovu priliku: novčanice su neupotrebljive jer su probušene na nekoliko mjesta.
Izvozni hit
U Hesenu se od 2013. dresiraju i specijalni psi za pronalaženje droga. Psi se dosta izvoze i u Južnu Ameriku a mnogi policajci iz ovog dijela svijeta ovamo dolaze kako bi se i sami naučili treniranju pasa. Troškove obuke pasa koji odlaze „na rad“ u Južnu Ameriku uglavnom preuzima Ministarstvo spoljnih poslova.
Za psa je potraga prije svega zabava. Pas traži svoju igračku a posredno dođe i do onoga što se zapravo traži. U frankfurtskoj crvenoj četvrti su to uglavnom novac i droga. Najvažniji je odnos između kerovođe i njegovog „radnika“ psa. Za mnoge ovo zvuči kao posao iz snova.
No policija muku muči s podmlatkom. „Mladi ne vole ovaj posao. Vi morate praktično 24 sata biti spremni na akciju, noću, vikendom. Jer pas sluša samo jednu osobu“, kaže Ginter.
Većina pasa u školi su mješanci belgijskog i njemačkog ovčara – i to mužjaci. „Psi nisu kastrirani i možete da zamislite kakav bi haos nastao kada bi se odjednom ovde našla jedna ženka“, kaže trener. Ginterova ženka Kira je izuzetak. Ona je s deset godina u penziji i smije na teren s vlasnikom koji objašnjava: „Veza između kerovođe i psa je nakon godina zajedničkog rada toliko jaka da pas i čovjek ostaju zajedno i nakon odlaska u penziju.“
