Čitajući roman „Into the Wild“ Džona Krakuera, poznatog američkog putopisca i planinara, Šon Pen je odlučio da izvede još jedan režiserski poduhvat. I nije pogriješio. Da nije snimio istoimeni film, koji je 19. oktobra 2007. godine premijerno prikazan američkoj publici, mnogi nikada ne bi čuli za Kristofera Mekendelsa - superstopera, superprirodnjaka, superzanesenjaka i supermladića. Ne bi odsanjali divljinu u društvu superskitnice.
Obavezan zadatak
Roman je obavezan domaći zadatak uz „konzumaciju“ filma. Krakuer je napisao knjigu da objasni glavnog junaka i sebi i drugima. Informacija o bezimenom stoperu, koji je 6. septembra 1992. pronađen mrtav na Aljasci, bila je okidač da istraži priču o mladiću koji je preminuo na istom tlu gdje je i on samovao.
Nakon Krakuerovog članka u magazinu„Outside“, publikovanja romana 1996. i nevjerovatne popularnosti koju je stekao, Šon Pen je 12 godina pokušavao da razjasni misteriju, dobije dozvolu porodice Mekendels i autorska prava da snimi film o superskitnici.
A ko je superskitnica?„Dvije godine on luta, bez bazena, telefona, ljubimca, cigareta. Apsolutno slobodan. Ekstremista čiji dom je put“. Najbolje ga opisuje ovaj citat iz dnevnika, koji je pronađen pored njegovog tijela teškog samo 30 kilograma.
Novi identitet
Kristofer Mekendles iz Kalifornije bio je mladić koji je1990. godine zakoračio u snove, pobjegavši od porodice, licemjerja, grada i lažnih vrijednosti. Odlučio je da osvoji slobodu, a vrijeme izmjeri ljubavlju, uživanjem i istraživanjem novog neba.
Ovaj mladić nije bio „društveni otpad“, već savršen američki proizvod. Obrazovan, inteligentan i bistar momak nadomak prestižnog univerziteta. Međutim, Kristofer nije bio programiran poput oca i majke, svemirskih inženjera koji su posvećeno radili za Nasu. Trudeći se da budu dobri i disciplinovani, njegovi roditelji postali su lažni. Ležeći u zapećku svađa i sebičnosti, nijesu više vidjeli svoju djecu.
Kris nije razumio „zašto čovjek postupa loše prema drugima.“ Umjesto Harvarda, odabrao je žetvu pšenice i prodaju knjiga. Zaključio je da je karijera „izmišljotina 21. vijeka.“
Gužvanje u Mekdonaldsu i ispijanje koktela zamijenio je toplim, prijateljskim ćaskanjem sa mudrim ljudima sa pivopjenastim brkovima, vožnju „mercedesom“ kajakaštvom niz neuhvatljive vode Kolorada, kalifornijski san meksičkim i suncem Južne Dakote.
„Sve što je nekada bio“ dao je dugim noćima na Aljasci. Odabrao je novi identitet. Postao je Aleksandar Supertramp (superlutalica).
Stvaranje divljine
Kada je Šon Pen konačno dobio blagoslov za snimanje ovog remek-djela, sakupio je ljude za koje je znao da će im Kristoferova priča ući pod kožu. Pisac je bio oduševljen idejom. Snimatelji su se pobrinuli da osjetimo vjetar na koži, čujemo gugutke, galop konja i pisak voza. Glumci su bili spremni na potpunu identifikaciju sa likovima. Pen je tražio nekoga ko će se preobaziti i živjeti u Krisovom tijelu. Našao ga je u Emilu Hiršu.
Mladi glumac je bio zapanjen Penovom ponudom. Prihvatio je saradnju sa svojim idolom, nevjerujući da će baš on glumiti zagonetnog mladića o kome je čitao još kao devetogodišnjak.
- Krisov lik je obilježio moje djetinjstvo. Mnogo sam čitao o njemu, a onda mi se pružila šansa da ga predstavim na velikom platnu - izjavio je Hirš u dokumentarcu „Making of Into the Wild.“ Za rolu je tokom osmomjesečnog snimanja smršao 20 kilograma, plivao u ledenoj rijeci, našao se oči u oči sa grizlijem i pročitao sve romane koji su odredili put njegovog heroja.
Posljednje odredište
Ostali glumci pomogli su Penu i Hiršu da efektno zaokruže priču. Vilijam Hert u roli patrijahalnog oca, Marša Gej Harden kao majka koja slijepo klima glavom na sve što suprug kaže i sestra Karin (Jena Malone) u ulozi naratora.
Zanimljivo: Pen je toliko bio posvećen biografskom elementu filma, da se pobrinuo da ostatak glumačke ekipe bude stvarno stanovništvo mjesta na kojima su snimali. U Slab sitiju, to su posmatrači Krisovog i Trejsinog koncerta, ludi čiča koji govori o Planini spasa, Džim Galijen, čovjek koji je uistinu posljednji put vidio Krisa i povezao ga do željenog odredišta.
Bio je 28. april 1992. godine, kada je putnik otišao. Ne shvatajući da je sreća stvarna samo ako se dijeli i da su putevi divljine varljivi, surovi i čudni, Kristofer je pronašao autobus koji mu je postao dom narednih 112 dana. Vozilo oslobođenja postalo je mladićeva raka u kojoj je posljednji put vidio „teško sunce“, omirisao beskrajno plavo nebo Aljaske i dotakao svoju „plavu zvijezdu“... Milena ČAVIĆ
Osloboditeljski glas Edija Vedera
Ostvarenju koje je kupilo srca mnogih avanturista, posebnu draž daje muzika. Soundtrack potpisuje Edi Veder, frontmen grupe Pearl Jam i tvorac numera za filmove „Dead Man Walking“ i „I Am Sam“ u kojima Šon Pen ima glavnu ulogu. Veder je ovim pjesmama, malim lamentima nad društvom, oslikao Krisovu dušu. Bez njegovog glasa film nikada ne bi bio to što jeste. Vederova muzika navešće vas da kažete zbogom društvu, tranziciji, kapitalizmu, pop (ne)kulturi i svemu što guši skitnicu u čovjeku.
Trejler: https://www.youtube.com/watch?v=g7ArZ7VD-QQ
Soundtrack: https://www.youtube.com/watch?v=aQBYFQZFzNQ
FOTO: vox.com / pinterest.com
