Piše: Vladimir Maraš
Nedavno je kao bomba odjeknula vijest o terorističkom napadu u Mogadišu, glavnom gradu Somalije, zemlji na istoku Afrike, sa prelijepim plažama na obali Indijskog okeana. Rog Afrike. Jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, kojoj je nomadsko stočarstvo među najvažnijim privrednim granama, koja doprinosi godišnjem BDP-u sa čitavih 600 dolara po glavi stanovnika, osjetila je svu muku koju svijet sada nosi na leđima.
Teroristički napad izveden kamionom-bombom usmrtio je više od 300 osoba, dok ranjeni i povrijeđeni premašuju ovu brojku. Kada sam saznao za ovaj napad, broj žrtava se svodio na nekoliko desetina, a kako je prolazilo vrijeme, svjetski mediji su izvještavali o nevjerovatnim srazmjerama tragedije.
*****
Da ne čuje zlo, toliki broj žrtava na evropskom tlu sigurno bi skrenuo pažnju svjetske javnosti na drugačiji način. Ovako, sve se svelo na nevjericu i konstataciju da „u tim krajevima tamo, svakako nikada neće biti sreće“.
Na ovakve komentare sigurno utiče činjenica da je za Evropu, SAD i najveće svjetske sile na svim kontinentima, ovaj gnusni čin samo potvrda opšteg stava kako je terorizam globalna pošast i da su svi napori u suzbijanju terorističkih aktova opravdani i uvijek nedovoljni. Ipak, nijesam primijetio da je neko iskoristio onu „Je suis Mogadiscien“ zbog ovog masakra koji se, da podsjetim, mjeri stotinama žrtava i onih kojih su, pukom srećom, dobili još jednu šansu.
Civilizacijsko licemjerje poprima zabrinjavajuće dimenzije. Znam da nikome od ovoga neće biti lakše, ali ću najiskrenije napisati - je suis Mogadiscien. I iskreno se nadam da ovaj „je suis“ više nikada neće biti upotrebljen u funkciji u kojoj je korišćen nakon napada u Parizu. Bilo gdje.
*****
Na balkanskim prostorima ovakvog vida terorizma nema, srećom. Ovdje imamo oguglalost na informacije o opljačkanoj prodavnici usred bijela dana, otimanju tašni gospođama na ulici, paljenju vozila na parkinzima, zapljenama arsenala oružja, reketašima, zelenašima... mnogim pojavama koje su nekada bile tužni i nevjerovatni izuzeci - da ne kažem vanserijske informacije koje su se prepričavale danima i sedmicama.
Sada su ubistva, ranjavanja, bombe i slični mafijaški potpisi postali svakodnevica. Svakodnevica na koju smo navikli, prema kojoj više nemamo stav, u odnosu na koju smo postali potpuno inferiorni - i kao pojedinci i kao društvo u cjelini.
U kom trenutku smo pristali da budemo marionete nekih drugih sistema vrijednosti, u kojima svakog dana razmišljamo na način „pušti, samo neka se oni komate, dobro je jer su daleko od mene“? Ne shvatamo da smo tim načinom razmišljanja, pustili takve stvari u sopstveno dvorište. I da nemamo snagu da im se odupremo.
Znam, reći ćete da nijesmo jedini. Te i takve stvari dešavaju se svuda u svijetu, ali ipak razmislite. Da, dešavaju se, ali nešto je drugo važno u tom istom svijetu. Tamo je sistem pojedinačne zaštite lica i imovine značajno iznad onoga što mi živimo ovdje.
Sada su prijetnje po kolektivnu bezbjednost civilizacije globalne, a naš problem je ipak - lokalni. Vrijeme je da političari počnu da se bave svojim poslom. Vrijeme je da ova država počne da omogućava spokojniji, mirniji i sigurniji život građanima. Ako je u stanju. Ako nije, neka fino kaže, pa ćemo da vidimo šta nam je činiti.
*****
Istovremeno, ružičasta imperija se reorganizuje i spremna je za završni udarac nacionalnoj crnogorskoj televiziji. Toj antidržavnoj medijskoj kući, tom bastionu antipatriotizma, ma samom crnom đavolu u analognom formatu.
Nije mi samo jasno na koji način TV sadržaji poput Zadruge, Farme, Parova, DNK i sličnih imaju vašu gledanost? Zaboga, kako izgleda vjerovati takvom mediju? Da li nas je toliko obuzeo očaj? Da li smo svi toliko oguglali da više nijesmo u stanju da se branimo od takvih sadržaja, uvredljivih za bilo čiji IQ koji je veći od 70? Đe smo pogriješili? I đe i dan-danas griješimo?
Dok to ne utvrdimo, zbog svih gadosti kojima smo izloženi u ružičastim programskim sadržajima, doakaće njima medijski Savjet za samoregulaciju. Ka' i do sada.
Ne znam za vas, ali volio bih da jednog „brzog“ dana shvatimo kako moramo zajedno da mijenjamo stvari na bolje. Da ih popravljamo. Da živimo zajedno na ovom prostoru i ispunjavamo obaveze prema svojoj djeci. Da im ostavimo što uređenije društvo, što sigurniju i bezbjedniju državu, što više funkcionalnih petlji, što manje dugova, što više resursa, što više profesija u kojima se zna red i u kojima postoje pravila koja se poštuju - u kojima rade profesionalci konkurentni na evropskom tržištu, a ne poluamateri sa sumnjivim diplomama.
Ukoliko ne bude tako, odmah možemo sebi da pripremimo po jednu ukopnu majicu s natpisom: „Je suis Montenegrin“.
