Kad se kaže župa, prva je asocijacija na ravnicu i zemlju na kojoj „dugme da baciš nikne košulja“. Kad sa magistralnog puta Cetinje – Podgorica pogledate Župu Dobrsku pomislite da s pravom nosi to ime. Uživanje u skoro bajkovitim predjelima prestaje kada od domacina zatražite čašu vode i umjesto sa česme dobijate onu iz bidona. A samo desetak metara dalje je fabrika za flaširanje „Božija voda“! U selu stalno živi tridesetak domacinstava, ali gotovo isto toliko vikende provodi u tom lijepom kraju poznatom po vinu i rakiji.
Poznata je, kažu žitelji, Župa nadaleko i po vodi, onoj sa izvorišta Božija voda koja se izvozi, ali oni od nje koristi skoro da nemaju.
Mladi se vraćaju
Prema riječima sedamdesetogodišnjeg Boža Milanovica, koji je dva mandata bio predsjednik Mjesne zajednice, bilo bih ih više kad bi riješili problem snabdijevanja vodom.
- Put imamo kakav-takav, nekako ćemo se kotrljati tom džadom i snabdijevanje strujom je podnošljivo, ali voda je problem - kaže vremešni, ali visperni čovjek kojeg smo zatekli pored kazana za pečenje rakije.
Dok nas nudi prvotokom, objašnjava da je prije skoro deceniju u Župi Dobrskoj otvorena fabrika vode, ali da su mještani nažalost i pored „Božije vode“ žedni.
- Tamo su se promijenila tri vlasnika. Prva dva vlasnika bila su korektna, punili su naš bazen do vrha. Prije nekoliko godina došli su novi vlansici, takođe Rusi, i vodu nam daju na kašicicu. Bazen je kapaciteta 170-180 kubika, a sada se puni od subote uveče do ponedjeljka ujutro, odnosno kad je jeftina struja. To nije dovoljno – kaže Milanović ističući da su mještani imali usmeni dogovor sa rukovodstvom fabrike da se selu daje 0,5 litara vode u sekundi, te da je to bio prvi uslov da fabrika dobije dozvolu za rad.
Kako naglašava, bilo je tokom 2010. godine pokušaja da se organizuju sastanci predstavnika Mjesne zajednice, lokalne uprave, Ministarstva poljoprivrede i rukovodstva fabrike kako bi se riješio problem vodosnabdijevanja Župe Dobrske.
– Do tog sastanka nikad nije došlo. Od 2010. godine u ovoj Mjesnoj zajednici ništa nije urađeno, iako sam se bezbroj puta pisanim putem obraćao nadležnima – kaže Milanović objašnjavajući kako je to bio razlog da pozovu novinare i informišu javnost o tom gorućem problemu.
Razlog više da se nešto hitno mora preduzeti, ističe on, jeste činjenica da se u Župu vratilo nekoliko mladih koji bi rado život vezali za selo, ali da bez vode ne mogu da žive, a kamoli da drže imanja.
– Evo, pogledajte, vraćaju se mladi. Tu su Filip, Maja i Bogdan, Mario, ima ih još. Oni mogu i hoće da rade, ne bježe od posla, ali kako da rade kad nema vode! Hranu je lakše nabaviti, ali što bez vode. Zar treba da vode stoku na Rijeku Crnojevića da je napoje... Bez vode ovdje nema opstanka. A Župa je bogom dana za sve. Eto, Podgorica je na 17, a Cetinje na 13 kilometara. Do Budve je 43 kilometra. Ali sve džaba kad nema vode - kaže Milanović.
Njegovu priču potvrđuje Maja Vujović.
- Kao što vidite, ovdje su mahom mladi ljudi, koji su se vratili na svoja imanja, i koji se bave stočarstvom i poljoprivredom. Ali, bez vode, to ne da je teško, nego je nemoguće. Za stoku, samo da bi se napojila, potrebna je velika količina vode, a da ne govorimo o higijeni. Svi mi koji držimo stoku bavimo se i proizvodnjom sira, mlijeka, jaja. Ja muzem krave i koze ovdje u Župi i onda transportujem mlijeko u Podgoricu, gdje širim, da bi sve bilo čisto i adekvatno higijenski obrađeno. Ovdje to ne možemo da radimo, jer nema uslova. Sve je mnogo teže ljeti, kad su izuzetno visoke temperature – priča ta mlada preduzimljiva žena. Na pitanja nam odgovara dok puni bidone i kante vodom, vodeći računa da nijednu kap ne prospe. Kaže, red se zna, a danas je bio njen da uzima vodu.
- Danas je naš red, poslije su na redu Đuranovići i tako redom – priča strpljivo.
Objašnjava nam da radi u Podgorici u apoteci, a onda dolazi u Župu da sredi farmu - pedesetak koza, šestoro grla govedi, četiri svinje, konja... Tu su i kokoške, ćurke, čak i morkinje, desetak sadnica voća, bave se i poljoprivredom. Prema njenim riječima, problem snabdijevanja vodom Župe Dobrske nije od juče, ali ocjenjuje kako ga nije nemoguće riješiti. Pošto uslovi postoje, potrebna je volja.
- Neophodno je uraditi vodovodnu infrastrukturu kroz čitavo selo. Nije to ni tako skupo, ni neizvodljivo. Sa kaptaže „Soko“ može se snabdijevati pedesetak domaćinstava vodom, ali u veoma malim količinama, koje ne mogu da na pravi način zadovolje potrebe stanovništva koje se bavi stočarstvom i poljoprivredom. Jedva da ima za elementarne čovjekove potrebe. Gotovo svakodnevno slušamo pozive resornih ministarstava da se građani trebaju vratiti selu, okrenuti poljoprivredi, da žive od svoga rada... Nas nekoliko pokušalo je da se bavi i voćarstvom, ali suša nam je ove godine uništila više od 100 stabala. Na primjeru Župe vidi se da su mladi spremni da urade što je do njih. Na redu je država koja kroz institucije treba da uradi ono što je do nje, da nam omogući da koristimo vodu - objašnjava Maja.
Karivolice
U Župu se nedavno vratio i Mario Sjekloća, sa suprugom i troje djece.
– U gradu nije bilo posla, došao sam ovdje sa porodicom. Dvoje djece idu u školu na Cetinje. Ovdje gajimo svinje, i trenutno ih ima dvadesetak. Držali bi ih i više, ali teško je to izvodljivo bez vode. Bez vode smo mrtvi. Mi smo vjerovatno jedino mjesto u svijetu gdje postoji fabrika vode, a mještani karivolicama dovoze vodu do štala i do kuća – kaže Mario. Danilo Vujović, jedan je od starijih mještana, i poznat je po proizvodnji vina i rakije. Među rijetkima je koji u Župi žive stalno. Drago mu je, kaže, da mladi žele da žive u Župi.
– U zadnjih nekoliko godina vidim da se mladi vraćaju. Nažalost, nema uslova i to treba što prije mijenjati. Kako riješiti problem? Teško. Niko neće da ulaže u našu mjesnu zajednicu a trebalo bi. Ima ovdje potencijala koje očigledno ne vide ili ne prepoznaju oni koji bi trebalo – kaže Danilo.
Budući politikolog oformio gazdinstvo
Dvadeset petogodišnji Filip Boljević, student je Fakulteta političkih nauka, ali kako nam je kazao diploma koju će ubrzo steći mu malo znači.
- Počeo sam svoj mali biznis, farmicu koza. Tu živim sa majkom. Strpljivim radom i sa ne mnogo sredstava oformili smo gazdinstvo gdje imamo stoke i za kuću i za prodaju. Imamo koze, svinje, tovne piliće, pčele i nekoliko pasa - kaže Filip.
Došao je – kako naglašava – iz grada kada je shvatio da „grad nije njegova sreća“. U Župi je počeo od nule, i sada je zadovoljan.
- Do ovdje nije bilo ni puta, ipak uspjeli smo da izgradimo i štalu, i kuću i sušaru. Doveli smo i put. Još samo da dovedemo vodu - poručuje Filip. Kad voda stigne, a nada se da hoće, planira da poveća broj grla i proširi proizvodnju. Uvjeren je da bi voda dovela još mladih u Župu.
– Bez vode teško da će u 21. vijeku neko, naročito mladi, napustiti grad i vratiti se selu. Siguran sam kada bi selo imalu vodu da bi nas bilo mnogo više. Očekujemo da konačno nadležni podrže ono što mi mladi radimo ovdje. Vjerujem u to – poručuje Filip.
Momu iz ,,Bemaksa“ zahvalni za put
Kroz selo postoji put, ali je prilično loš. Mještani kažu da je sada u boljem stanju nego što je bio jer su pojedine dionice nedavno nasute grebanim asfaltom, i to zahvaljujući njihovom angažovanju sa jedne i dobroj volji Moma Dedića iz kompanije ,,Bemaks“ sa druge.
-Zahvaljujući njemu danas kako- tako stižemo do kuća – kažu zahvalno.
„Soko“ izgradili mještani
Kaptaža „Soko“ izgrađena je nakon Drugog svjetskog rata, zadružnim radom mještana. Maja Vujović kaže da su svi morali da učestvuju u izgradnji vode, bilo radom, bilo sredstvima.
- Danas je voda državna, svi imaju pravo da odavde uzmu vode, ali samo koliko ručno mogu da izvade. Razgovarala sam sa direktoricom fabrike vode i saopštila mi je da je uprava fabrike spremna da subvencije koje državi plaćaju za koncesiju preusmjere na izgradnju vodovodnog sistema kroz Župu. Dakle, rješenje postoji, neko treba da napravi prvi korak. Nadamo se da nećemo čekati dugo – kaže Vujović.
Jelena ĐUKANOViĆ
