Držite se dobro: sezona pitanja „Đe ćeš za Novu?“ je već otvorena. Najluđa noć je odavno svima preko glave zato što se više ne slavi po protokolu. Pojedinima je Nova godina čak postala omraženi praznik zbog foliranja.
Kako je većina kolektivno obesparila, odabir mjesta i destinacija za proslavu Nove je prilično sužen. Izbor je jasan: uzmeš to što ti se daje ili ostajeneš da sjediš doma uz pivo i dosadni novogodišnji TV program. Naravno, to nikome ne govoriš zato što je u današnje vrijeme najveća sramota nemati - da ne kažemo biti siromašan.
Program u Kotoru
Najjeftinija varijanta za doček Nove godine je odlazak na neki od trgova. Ne moramo da brinemo o garderobi, dočekivanju gostiju, namještanju frizura, pa čak ni o ponašanju. Nekako osjećamo da smo svi jednaki dok se zajedno veselimo. Postoji samo jedan problem - muzika.
Da doček Nove godine ne mora obavezno da ide uz kafanski melos, ove godine potvrđuje opština Kotor. Na Trgu od oružja biće organizovan pravi mali dvodnevni rok spektakl.
Prve noći nastupiće domaći sastav Light Under the Black Mountain, bosanskohercegovački bend Letu štuke, Rambo Amadeus, Partibrejkers i Električni orgazam. Prvog januara kotorsku publiku razmrdaće Veliki prezir, Stray Dogg, Obojeni program, Let 3 i Disciplina kičme.
Privlačnost folka
Zar mu to dođe kao Vudstok u maloj Crnoj Gori? Ovakva skupina alternativnog zvuka, koja više priliči muzičkom festivalu nego novogodišnjem programu, sigurno će „dovući“ mnogo gostiju iz regiona, što i treba da bude cilj svakog grada.
Kamo sreće da doček 2018. godine u Kotoru prođe u miru i ljubavi. Oduševljenje odlukom Turističke organizacije i opštine Kotor, čiji su program mnogi podijelili na društvenim mrežama, razbilo je samoproklamovani mit većine organizatora novogodišnjih „provoda“ da samo folk muzika privlači ljude i novac.
Većina naših opština igra na sigurnu kartu, bira jedna te ista skupa imena i izbjegava da rizikuje. Ne usuđuju se da uvedu novine i probaju nešto što nije za „široku narodnu masu“.
Narodna masa
A što je zapravo za tu široku narodnu masu? Ko to može sa sigurnošću reći i odrediti? Da li postoje neka istraživanja koja su to pokazala? Zar zaista gro ljudi u Crnoj Gori kida vene uz Cecine pjesme? Da li Haris Džinović jedini može da podigne masu?
Znamo li baš svaku notu Željka Joksimovića? Zar je moguće da nas toliko nije briga što pjeva Seve, dok god je gledamo? Koliko god Čola bio najveća zvijezda Balkana, da nam nije malo dosadio? Da li svi mladi ljudi otkidaju na rok? Koliki procenat voli džez i klasičnu muziku?
Možda nam se odgovori na sva ova pitanja ne preklapaju, ali u jednom moramo da budemo saglasni: kičeraj nas ubi u pojam, i to ne samo u muzici. Opštedruštveno stanje je kič. Politika nam je kič. Obrazovni sistem je kič. Kič je nazvati turbo folkom lijepu staru narodnu muziku. Kič je provesti Novu godinu uz muziku koja ti se ne dopada, koja god bila.
Sjetimo se samo kako je to svojevremeno rekao pokojni Minimaks – kakvi smo mi Francuzi, takva nam je i Mirej Matje.
Mirjana POPOVIĆ
