Iz Beča:
Miloš Milačić
Gospodin Andreas Delafus, po zanimanju kuvar, nikad u životu nije vidio padobran. Ipak, nije ga teško zamisliti kako, rukama otvrdlim od varjače i oklagije, stišće konopce pričvršćene za eliptičnu kupolu i sa nekog od oblaka iznad Beča, slijeće pravo u našu priču.
Ovdje se ulice dijele na „štrase“ i „gase“. Razlika je u nijansama. Prve su veće i prometnije, dok su druge u deminutivu. Uličice, praktično. Sokaci, poetično. Kad je kuvar Delafus te 1787. odlučio da sagradi kuću u današnjem osmom bečkom okrugu, nije mogao da se osloni na pomoć prvih komšija. Ni drugih, ni trećih. Ta kuća bila je prva podignuta na mjestu koje je 75 godina kasnije nazvano ne po Delafusovom imenu, već po zanimanju: Kochgasse. Ili u slobodnom prevodu - kuvarev sokak. Baš u toj ulici, na broju osam, živio je i stvarao u mladim danima, od 1907. do 1919, pisac Stefan Cvajg.
Komadić biografije
To što nijeste čuli za pomenutog kuvara, niko vam neće zamjeriti - čak ni on sam, ako se jednom sretnete na nebu. Ukoliko vas tada zaustavi i upita za nekakvo guščije pero, ne dajte se zbuniti – samo odmahnite glavom i produžite dalje.
Ali ako tokom boravka na planeti Zemlji, ne pročitate nijedno djelo Stefana Cvajga, onda vam pomoći nema. Nećete šetati rajskom promenadom!
Mogli bi, sada, otrgnuti poneku stranicu iz bogate Cvajgove biografije i komadiće špenadlom prikačiti za ovu kratku povijest. Mogli bi govoriti o njegovim bečkim, berlinskim i salcburškim danima, jevrejskom porijeklu zbog kog nije gladovao nego „gradovao“, Engleskoj i danima progonstva, uzimanju britanskog državljanstva, posjetama SAD-u, Argentini i na kraju Brazilu, koji ga je najviše podsjećao na ostavljeni zavičaj.
Mogli bi oslušnuti i pucketanje vatre sa nacističkih lomača na kojima su podjednako dobro gorjele i Cvajgove kratke priče i eseji i romani. I mogli bi se zapitati otkud te dvije, naizgled tako suprotstavljene riječi, kao što su „frei“ (slobodno, besplatno) i „tod“ (smrt) da se sjedine u „freitod“ (samoubistvo), čime je čuveni pisac okončao život u zagrljaju voljene žene, hiljadama milja daleko od ulice Kochgasse.
Nezavrnuta šija
Mogli bi, ali nećemo. Jer u ovoj priči podjednako su važni i kuvar i pisac i sokak, koji ih neraskidivo veže. Zato ćemo se još malo prošetati uskom kaldrmom pomenute ulice, zaobići prodavnicu muzičkih instrumenata i onaj Muzej narodnih umjetnosti, a zatim se ukotviti na jednu od klupa obližnjeg Šonborn parka. Baš odatle pogled puca na prozore obrasle mahovinom, kojih se ne bi postidjela ni mnogo raskošnija bajka od ove koju mi pokušavamo da dočaramo.
Iza bijelih zavjesa zamislićemo čovjeka crvenog u licu koji stoji kraj velikog kotla, u kom se krčka voda. Čućemo kako naređuje ženi da što prije „zavrne šiju“ posljednjoj guski koja im je preostala. No žena, kao u svakoj pristojnoj bajci, smiluje se nad guskom i saopšti mužu da joj se baš tada, dolje u staji, javio arhanđel i upozorio kako nipošto ne smiju da joj naude. Još reče da joj je arhanđel dao guščije pero koje je čarobno i koje će im donijeti neviđeni uspjeh... Kao što poštovani čitalac može da pretpostavi, tog popodneva na njihovom meniju našla se obična čorba sa povrćem!
Kakva je bila dalja guskina sudbina, ne piše čak ni na Vikipediji, ali zato se zna da je za domaćina i ostale ukućane predskazani uspijeh zbilja ostao „neviđen“, kao i pero koje se, na opšte razočaranje, nekud zagubilo.
Našao ga je, stotinu i dvadeset godina kasnije, na svom tavanu jedan mladić. Izgleda da je stvarno bilo čarobno, jer je baš zahvaljujući peru postao najveći pisac kog je Austrija ikada imala. Priznajte, čarolija može da bude jedino objašnjenje svih tih remek-djela koja je napisao gospodin Cvajg.
FOTO: Miloš Milačić / theidlewoman.files.wordpress.com
