Piše: Vladimir Maraš
Region bruji o posjeti turskog predsjednika Erdogana Srbiji. Ne bi to bilo vrijedno ni pomena u ovoj kolumni da, u međuvremenu, na društvenim mrežama nije počeo da se vrti snimak srpskog ministra inostranih poslova. Na večeri koja je priređena u čast visokog gosta, očigledno u potpuno opuštenoj atmosferi, Ivica Dačić latio se mikrofona - ko zna koji put. Nakon Miljacke i svevremenske „O sole mio“, na red je došao i orijentalni balkanski hit „Osman-aga“ - sa identičnim katastrofalnim rezultatom. Nego, Dačiću je stav kao da zna što čini, a to se broji takođe. Čak je i Vučiću ukrao šou.
*****
Podsjeti me to na onaj video-klip našeg predsjednika Filipa Vujanovića i numeru „Kraj tanana šadrvana“. Ako me sjećanje dobro služi, i ovo je snimljeno tokom neke od posjeta Turskoj.
Šta god vi mislili o tome, s obzirom na to da mi je muzika profesija, stameno stojim iza toga da je izvedba crnogorskog predsjednika za koplje iznad Dačićeve.
Dok Dačić ispjevava i olako pristupa toj navodnoj spontanosti, manirom već iskusnog učesnika nekadašnje Folk parade, Vujanović pokazuje da pjevanje nije samo postizanje tonskih visina, već i „rad s dušom“ - sevdah baby. Intonativnih netačnosti ima nekoliko, ali ukupan kontekst ostao je zadovoljavajući, s obzirom na to o kom zvanju i funkciji je riječ.
Za ove naše balkanske zemlje, u predizborne kampanje možda treba da se uvede i audicija za izvođenje. Pjevanje, jerbo im očigledno svašta može pasti na pamet za mandata. Ili da u sistematizacije ministarstava uglave funkciju „Urednik muzičkog programa ministarstva inostranih poslova“, na primjer... A onda, ako bude sve po planu i u skladu sa istraživanjima gledanosti najgledanije televizije u regionu i šire, ne bi mario jedan „Government Reality“- Balkan Edition. Mada moramo malo bolje pripremiti ovu našu ministarsku garnituru za te domete.
Ovih dana mi se ukaza da i mi Crnogorci imamo u svojim redovima zvijezdu holivudskog renomea. Džon Malkovič, po sopstvenom priznanju i majčinom kazanju, ispade Crnogorac. Srećom, odavno je na privremenom radu u SAD, pa blagodeti života jednog umjetnika u Crnoj Gori neće osjetiti.
*****
Uhvatih nedavno jednu od kompozicija koje su obilježile poznati i popularni festival za djecu, Naša radost. Pjesma bješe takva da joj ne bi bilo mane da je na CD uvrstila, recimo, grupa Legende ili čak Regina iz najgorih dana.
Dakle, i djeca na dječjim festivalima su počela da nam pjevaju light narodnjake. Pa šta se to s nama dešava? Zar je moguće da smo pogubili sve kriterijume čak i kada su u pitanju najmlađi? Ajde što mi srljamo i ne znamo ko nam glavu nosi, ali neke stvari nikada ne smiju da budu pod znakom pitanja.
Djeca, muzika. Uvukao se ružičasti sindrom i u njihov atar. Autori svih zemalja, članovi žirija, prosvjetni radnici u muzici, osvijestite se. Ne dozvolite da nam djeca ulaze u standard „zvezdica“ i da im to bude životni san i cilj. Ne uništavajte ih iz ljubavi. Vi koji nešto znate, pogotovo iz starijih generacija, imate svetu i jedinu obavezu - dok ste živi, da javno govorite o estradi koja je počela da nam načinje i najsvetije. Biće kasno prije nego što to mislimo. I niko to neće uraditi u naše ime.
*****
Crna Gora nije uspjela da se plasira na Mundijal, a reprezentacija Islanda jeste. Nekako, najlogičnije mi je da se uporedimo s njima. Ima ih komad manje nego nas, 10 odsto populacije prati ih na svim takmičenjima, a svoj san sanjaju posljednjih pet-šest godina.
Plasmanom na prošlogodišnji Euro i Mundijal naredne godine, skrenuli su pažnju svjetske sportske javnosti i pokupili sve simpatije. Moguće da se u njihovoj organizaciji rada, planovima, radu s mladim selekcijama, krije i formula tog uspjeha. Sigurno nijesu talentovaniji od drugih, ali nekako eto njih kao stalnih igrača na velikim takmičenjima.
Ako već znamo da virnemo u tuđi doktorat ili Zakon o obrazovanju, možemo vala bačit oko i na te fudbalske agende. Crnoj Gori je falilo malo. Ostaje nada da će momci sa stručnim štabom imati volju i želju da naredne kvalifikacije dočekaju zajedno. Potrebno nam je to.
*****
Za kraj, jedan kuriozitet. Listajući društvene mreže prije neki dan, naletjeh na interesantan selfi. Starija žena, očigledno na samrti, u zagrljaju unuke, uz prigodan tekst koji glasi: „Moja baba je upravo umrla :(“. Taman kad pomislim da smo dotakli dno, još brže shvatim da je još daleko, ali grabimo ka njemu ubrzanim koracima.
Koristim priliku i da toplo pozdravim vlasnika bankovnog računa u jednoj od crnogorskih banaka koji je „težak“ tričavih 38,5 miliona legalnih eura. Nadam se da voli džez, evo neka bude i sevdah džez. Ovom prilikom ga pozivam da se javi redakciji Objektiva, a kolege molim da mu proslijede moje kontakte.
