Poslanik Demokrata, Danilo Šaranović, kazao je da je u brojnim slučajevima rađeno po jednoj istoj matrici, odnosno da pod sumnjivim okolnostima vlasnici preduzeća postanu privilegovani pojedinici, naslijede vrijednu imovinu preduzeća koju prodaju ili prenesu raznim mahinacijama i fiktivnim tenderima u vlasništvo njihovih matičnih firmi.
„Krajnji epilog je odvođenje preduzeća u stečaj gdje povjerioci, odnosno, značajnim dijelom radnici, nemaju mogućnosti da se naplate, bez ispunjenih pretpostavki za obeštećenje“, rekao je Šaranović na konferenciji za novinare.
Prema njegovim riječima, dokaz za to je i broj privatizovanih preduzeća koja se nalaze u stečaju.
„Prisjetimo se samo slučaja privatizacije Južnog Jadrana iz Herceg Novog o kojem sam govorio prije mjesec, kada me je Vrhovno državno tužilaštvo obavijestilo da je nakon mog obraćanja krenuo proces izviđaja. U ovom slučaju, kompanija Carine je uspjela da kupi cjelokupnu imovinu Južnog Jadrana za par stotina hiljada maraka, a kasnije, nakon uništavanja preduzeća, obespravljivanja radnika i prenošenja imovine na likvidnu firmu, samo petinu imovine nekadašnjeg Južnog jadrana proda za 12 miliona eura”, precizirao je Šaranović.
On je, kako je saopšteno iz Demokratske Crne Gore, kazao da je zbog tajanstvenosti brojnih privatizacija jako teško danas sa punom preciznošću govoriti o numeričkim pokazateljima ukupnog procesa, ali ono što je javnosti poznato jeste da je preko 90 odsto privatizovanih preduzeća završilo neslavno, da se prihodi od prodaje i zakupa za 20 godina privatizacije mjere na oko 850 miliona, a da je crnogorska privreda 1998. godine procjenjivana na vrijednost od 4,5 milijarde.
„Država je u prosjeku na svakoj privatizaciji gubila trećinu zbog loše sprovedenog postupka. Građani su samo u slučaju Kombinata aluminijuma (KAP) platili 126 miliona palih garancija, za koje je Državna revizorska institucija (DRI) utvrdila da su izdate nezakonito, a da do danas niko nije odgovarao“, naveo je Šaranović.
O nepoštovanju privatizacionih ugovora najplastičnije svjedoči, kako je precizirao, slučaj privatizacije Hotelsko-turističkog preduzeća (HTP) Boka, gdje je vlasnik Dragan Brković, najveći devastator šuma, sa jedne, i jedan od najvećih poreskih dužnika, sa druge strane, obećao da će uložiti 64 miliona.
„Danas nakon toliko godina imamo srušen hotel Tamaris na kome se nalazi parking prostor. Od hotela, investicija, 64 miliona i poštovanja ugovora, po pravilu – ni traga, ni glasa”, saopštio je Šaranović.
On je kazao da je akcijom te partije i javnim pritiskom spriječena prodaja Instituta „Simo Milošević“ u Igalu.
Šaranović je dodao da je Savjet za privatizaciju imao u planu da proda 230 hiljada kvadrata zemljišta na pjeni od mora, 80 hiljada kvadrata bolničkih kapaciteta, Titovu vilu i prirodno lječilište za deset miliona eura.
“I kome su htjeli prodati? Navodnom britanskom konzorcijumu koji je imao osnivački kapital od hiljadu funti, i koji je ugašen odmah nakon što smo zaustavili ovu veliku prevaru, a takav ‘gigant’ je navodno trebalo da garantuje ulaganje od 200 miliona eura”, rekao je Šaranović.
Prema njegovim riječima, ne treba da čudi što novim planom Savjet za privatizaciju ‘atakuje’ na Budvansku i Ulcinjsku rivijeru, Buljaricu, Adu Bojanu, Savin kuk, “kada su mogli prodati 15 miliona kvadrata Solane za 800 hiljada eura navodnim ugovorima o dugoročnom zakupu, a u suštini klasičnim kupoprodajnim ugovorima, dati u bescijenje Kraljičinu plažu, Miločer i Sveti Stefan, ili za četiri hiljade eura mjesečno dati tvrđavu Mamula i ostrvo Lastavica”.
Demokrate će se, kako je kazao, zalagati za preispitivanje svih privatizacionih ugovora kako bi se obezbijedilo poštovanje članova Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, odnosno, imperativne zakonske norme koja kaže da će zemljište za koje u postupku privatizacije ili stečaja nije plaćena tržišna naknada, ostati u vlasništvu države.
“Insistiraćemo na sačinjavanju Bijele knjige privatizacija u Crnoj Gori koja će dati odgovor na pitanja ko je i pod kojim uslovima privatizovao državna preduzeća, po kojoj cijeni je kupovana imovina, kakva je sudbina preduzeća i samih radnika, u čijem se vlasništvu danas nalazi ova imovina i ko je sve zarađivao stotine miliona eura na tim transakcijama.
On je zaključio da je Bijela knjiga privatizacija nasušno potrebna Crnoj Gori, u cilju da se oteto vrati državi i njenim građanima.
