Režiser Daren Aronofski uvijek udara gledaoce direktno u želudac. Grabi ih za glave i nasilno tjera tamo gdje ne žele da uđu. Voljan je da ubije i njih i sebe pokušavajući da to uradi. I svaka mu čast. To jeste najveći kvalitet Aronofskog – životinjska, opsesivna, ludo hrabra, ničeanska spremnost da se toliko dugo gleda u ambis da mrak počne da mu uzvraća pogled. Problem je samo u tome što je ovaj režiser nespreman da prestane da pilji u tamu čak i kada se, ponekad, dogodi da ambis odluči da ne uzvrati pogled.
Aronofski tada nastavlja da grozničavo, gotovo sadistički napada i temu i glumce i gledaoce i sebe samog, ali film opet ostane bez „onog“ nečega što može da ga učini remek-djelom.
Rezultat je ostvarenje filovano sa previše simbola, alegorija i referenci, koje je uvijek na ivici da pukne – i raspukne glave gledalaca. Baš takav film je „Mother!“, košmarni san Aronofskog koji daje novo značenje opisu „ovo nije film za svakoga“.
Fascinacija religijom„Mother!“ je jedan od onih filmova zbog kojih mnogo gledalaca revoltirano napušta bioskop, ali i ostvarenje koje izaziva duge, strastvene, pjenušave rasprave poslije projekcije. „Mother!“ je noćna mora od koje ne možete da skrenete pogled, ali i naslov koji nikada više nećete poželjeti da vidite opet.
„Mother!“ je uzbudljiva vožnja tokom koje ne možete da prestanete da razmišljate šta će donijeti naredna okuka, ali i iskustvo poslije kog osjećate kako ste sve vrijeme stajali u mjestu. „Mother!“ je najapstraktniji i jedan od najproblematičnijih filmova Aronofskog, ali poslije čijeg gledanja morate da osjećate divljenje prema režiseru – pomiješano sa nervozom zbog načina na koji je zanimljivu ideju sproveo u djelo.
Uoči premijere filma u Veneciji, gdje je iste noći dobio stajaće ovacije i ogromno „bua!“, Aronofski je rekao da je prvu ruku scenarija napisao u groznici, za samo pet dana. Možda se finalna verzija scenarija ne razlikuje mnogo od početne, ali bilo bi lijepo znati kakva je bila.
Ako možemo da vjerujemo Aronofskom, ni on sam nije znao šta ga je obuzelo, ni kompletno značenje toga što je napisao. Onda je počeo da se igra hrišćanskom simbolikom, a svi smo gledajući katastrofalno ostvarenje „Noah“ (2014) i briljantni „The Fountain“ (2006) vidjeli kako mogu da završe njegovi projekti koji pucaju od fascinacije religijom.
Zavjetna simbolika„Mother!“ je crna, ključajuća smjesa smućkana u blenderu koji je pretrpan sa previše sastojaka. Krenimo redom, od najočiglednijeg – hrišćanske simbolike.
Glavni likovi nemaju lična imena. Dženifer Lorens i Havijer Bardem igraju bračni par, pisca i slikarku koji žive u rajski lijepoj viktorijanskoj kući. Njihov život remeti dolazak drugog bračnog para koji igraju Ed Haris i zanosna Mišel Fajfer. U kreditsima piše da je lik Dženifer Lorens – Majka, kao Majka priroda. Bardem je On, odnosno Bog („Ja sam ja“). Haris i Fajfer su Čovjek i Žena – Adam i Eva. Njihova djeca, koju kasnije upoznajemo, opisani su kao „mlađi brat“ i „najstariji sin“ – čak i da se nije dogodilo ubistvo prepoznali bismo Kaina i Avelja.
Kuća u kojoj živi bračni par je Zemlja sa kojom, naravno, Majka ima posebnu vezu. Kristal koji uništava Čovjek vođen radoznalošću Žene, dok ga tako opsesivno čuva On, jeste simbol jabuke - zabranjenog rajskog voća koje je Eva ponudila Adamu. Ako se pitate kako se Žena stvorila u kući nakon Čovjekove epizode u kupatilu, sjetite se priče o rebru.
Svi ovi simboli u prvom dijelu filma vezani su za Stari zavjet. U drugom dijelu, koji je mnogo teži za varenje, počinje novozavjetna priča. Majka rađa dijete, a On ga predaje rulji koja želi da mu oda počast. Tokom minijaturne apokalipse u dnevnoj sobi, fanatici nose bebu na rukama dok Majka očajnički vrišti da joj je vrate. Čuje se pucanje tankog vrata. Sekund tišine i vrisak.
Bolesni vicJedna od najuznemirujućih scena u istoriji filma, praćena pjesmom „This is the End of the World“ Pati Smit, nastavlja se prizorom „vjernika“ koji jedu rastrgnutu bebu – tijelo i krv Hristovu.Genijalno snimljeno, košmarno, beznadno, prljavo, užasavajuće. Kakav bolesni vic. Ovo jednostavno morate da vidite da biste povjerovali da nešto slično postoji. Jedan uzvičnik u naslovu filma je premalo – a opet ne biste bili spremni za ovo, čak ni da je Aronofski stavio deset komada.
Međutim, iako „Mother!“ smrzava kosti u pojedinim scenama, fali mu emotivna jačina, bizarnost, čudnovatost koja je bitnija od „pameti“, umetnute simbolike i alegorija. Aronofski napada svih pet čula, ali nikako ne može da postigne efekat maestralnih režisera, od kojih pojedine čak citira i referiše na njihova djela.
Primjera ima mnogo, a najočigledniji su „Rosmary's Baby“ (Roman Polanski, 1968) i „The Exterminating Angel“ (Luis Bunjuel, 1962). Nego, njih smo odživjeli sa svih pet čula sa lakoćom. „Mother!“ nijesmo jer se tokom 121 minuta filma nemoguće osloboditi osjećaja da je režiseru previše stalo da nas pomjeri.
Niko ni dan-danas ne može potpuno da objasni o čemu tačno govori „Eraserhead“ (Dejvid Linč, 1977), ali to nikome nije važno. Poenta je u tome što su svi osjetili beskrajni nemir gledajući Linčovo remek-djelo i učitali mu značenje koje je njima emotivno bitno. Aronofski je krenuo tim tragom gradeći apstraktni univerzum i ostao je zaglavljen. Nije uspio da napravi masterpis zato što je morao da ga „objasni“ umetanjem ponekih skrivenih i mnogih sasvim očiglednih simbola koji nijesu uvezani kako treba kao u filmovima „Pi“ (1998) ili „The Fountain“.
Ipak, mora se priznati kako su se mnogi gledaoci i filmski kritičari ubili da učitaju različita značenja filmu „Mother!“ Jedni ga shvataju kao upozoravajuću metaforu o uništenju prirode i čovjekovom nemaru prema Zemlji. Drugi govore o studiji braka, treći o eseju o umjetnosti koja konzumira njenog tvorca, četvrti o užasima invazije na privatnost u tvitujućem, instagramičnom, fejzbukovskom 21. vijeku, peti o kobnim posljedicama slave...
Noćna moraAko želite da se baš dobro zabavite, posvetite se iščitavanju tekstova o ovom filmu. Umrijećete od smijeha na pojedine, iznimno pametne interpretacije. Nema tog kritičara koji istinski shvata šta je „Mother!“, niti se to ukapirati može. Aronofski je snimio nešto što se ne objašnjava. Samo se udiše i umire se od njega ili se pljuje, odbacuje i prezire.
Na kraju krajeva, nemojte da budete ludi da propustite „Mother!“. Osim što je riječ o jednom od love-hate filmova godine, ostvarenje Aronofskog jeste i psihološki test. Stav koji ljudi imaju o njemu mnogo govori o njihovim ličnostima. Prepoznaćete pametnjakoviće ponosne zbog toga što su pohvatali skoro sve biblijske reference. I žestoke mrzitelje filma koji kapiraju koliko su sve ove reference lako uhvatljive, pa vrište na režisera zbog toga što im „vrijeđa“ inteligenciju.
Najljepše ćete se ispričati sa onima u sredini, čak i ako ne budu imali dovoljno riječi da vam objasne zašto im se film jeste ili nije svidio. Oni su mirni jer znaju da „Mother!“ nije ni masterpis, niti film koji zaslužuje ponižavajuću ocjenu „F“ na SinemaScore, koju u dugoj istoriji kinematografije ima samo još samo 19 ostvarenja.„Mother!“ je rad Aronofskog koji je mogao da bude čudo, ali je ispao u redu. Ispao je sasvim okej. Kakva je to tragedija za autora opsjednutog željom da podijeli, isprovocira i fascinira svijet. Kakva je to noćna mora za Aronofskog.
Marija IVANOVIĆ
FOTO: letterboxd.com / uproxx.com / collider.com / thewrap.com / imdb.com / indiewire.com
