Piše: Branislav MILAČIĆ
Na stadionu pod Goricom svi koji su se javili bili su raspoređeni u deset ekipa i igrane su utakmice. Ljudi iz Budućnosti su pažljivo pratili naše igre i na kraju izvršili selekciju. Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam i ja bio izabran. Od tada pa do danas, iz fudbala nijesam izlazio. Bio sam fudbaler, sportski direktor klubova, predsjednik fudbalskih organizacija i trener. Moje fudbalsko bitisanje nijesu sprečavale obaveze prema poslu i porodici. Sve sam stizao.
Fudbal mi je to vratio podarivši mi mnogo prelijepih trenutaka i dana sreće. To je moje veliko bogatstvo. No, najveće bogatstvo suljudi koje sam u fudbalu upoznao. Sa mnogima od njih postao sam prijatelj. Zato ovu kolumnu posvećujem njima. Moj prvi trener bio je Milan Rogošić. To su bili nezaboravni dani i rado ih se sjećam. Sjećam se mog učitelja Milana koji je s velikom ljubavlju radio svoj posao. Učio nas fudbalu, pravio fudbalere od nas. Pravilno nas usmjeravao kako bismo postali dobri ljudi. Tog pravičnog čovjeka, punog duha, mnogo smo voljeli i bespogovorno slušali. Na formiranje moje ličnosti uticala je porodica, škola, društvo, ali i te kako Milan. Naučio me je da volim ljude i da se šalom može mnogo više uticati na čovjeka nego na bilo koji drugi način. Nezaboravne su njegove opservacije nakon naših grešaka.
Na poluvremenu jedne utakmice kritikovao je igru svog sina koji je bio u ekipi. Ovaj se branio govore- ći da nije kriv jer je bio sam među više protivničkih igrača. Milan se obratio svom pomoćniku riječima: „Molim te kad izađemo na teren prebroj protivničke igrače, mora da ih ima više od jedanaest“. Drugom prilikom, nakon greške našeg golmana, koji je bio poznat po svojoj hladnokrvnosti, primili smo gol. On mu je poslije utakmice mirno, onako podgorički, rekao: „Sine, dobro je što si ljedan, ali ti si brate, preljedan“. Takav je naš – moj Milan.
Žalim što danas u crnogorskom fudbalu više nema sličnih. Po završetku studija u Novom Sadu, vratio sam se u Titograd. Odmah sam počeo trenirati mlađe selekcije Koma. Poslije nekog vremena, određeni smo Boro Lazović i ja da vodimo pionirsku fudbalsku reprezentaciju Crne Gore. Na startu mi je bilo jasno da se radi o fudbalskom zanesenjaku. Našli smo se i rođeno je prijateljstvo.
Do današnjeg dana nijesam upoznao osobu koja voli fudbal koliko Boro. Nema čovjeka koji je fudbalu učinio toliko dobra, često i na svoju štetu. Svuda u svijetu, sem u Crnoj Gori, to bi znali da cijene. Kao predsjednik Fudbalskog saveza Srednje regije Crne Gore radio sam sa pokojnim Cvetkom Ljumovićem, koji je bio sekretar. I njemu je fudbal uvijek bio na prvom mjestu. Sve poslove u Savezu radio je sam. Sam je kucao materijale, održavao higijenu prostorija i sve druge poslove.
Nije želio da Savez troši novac na ono što je on mogao da uradi. Nikada nije uzeo dnevnicu za putovanja unutar Crne Gore. Ta ljudeskara Cvetko, moj veliki prijatelj, bio je jedan i jedinstven. Pokojnog Bata Bulatovića znao sam još iz rane mladosti. Uvijek dominantan inteligencijom i vispernošću. Dok je bio direktor Budućnosti u njegovoj kancelariji gorjelo je svjetlo do kasno u noć.
Tu su se skupljali fudbalski ljudi i vodili razgovore. Koliko puta sam čeznjivo gledao prozore te kancelarije žaleći što i ja ne mogu slušati i učestvovati u tim razgovorima. Kasnije, kada je postao generalni sekretar FS Jugoslavije, njegova kancelarija u Beogradu bila je oaza mira. U ostalim kancelarijama saveza, ludnica. Tu su se skupljali ljudi sa svih strana. Najviše je bilo onih koji su dolazili radi ličnih potreba, a takvi u Batovu kancelariju nijesu mogli. Jedini privilegovani bili smo mi iz Crne Gore.
Ne mogu zaboraviti njegovu upornost da me natjera da napišem knjigu o fudbalu. Neću zaboraviti i njegovu ljubav prema crnogorskim fudbalerima. Bdio je nad njima ne dozvoljavajući im da prave pogreš- ne korake u karijeri. Najveći udarac za crnogorski fudbal bila je njegova smrt. Da je on živ, siguran sam da bi naš fudbal bio mnogo bolji. U vrijeme kada sam postao trener Budućnosti, na čelokluba je došao Vladan Vučelić. Tada je počela renesansa kluba. Ponovo smo ušli u Prvu ligu i izašli u Evropu.
Vučelić je izvanredno vodio klub i bio je najzaslužniji za njegov preporod. Poznavao sam ga još iz dječačkih dana, kada sam ga trenirao u pionirskoj ekipi Koma. Bio je vrlo talentovan, ali nije volio da trenira i trči. Fudbal mu je služio da se zabavi i rekreira. Otpao je. Često mi sada kaže da sam mu uništio fudbalsku karijeru. Odgovaram mu da je to moje zadovoljstvo, jer sam omogućio da postane dobar privrednik i sportski radnik. Ponovo smo se na fudbalskom putu sreli kada mi je iznio plan o stvaranju ozbiljnog FK Kom. Prvi put se neko u crnogorskom fudbalu sjeto da treba prvo napraviti dobar klub sa neophodnom infrastrukturom, pa potom kvalitetan tim. Taj plan je mogao da napravi samo čovjek koji ima fudbalski damar. Koji ima viziju i sportsku i životnu.
Samo zbog Vladana i takvog plana prihvatio sam da se vratim onamo gdje sam počeo prije oko 40 godina. Prihvatio sam da tako zatvorim svoj životni fudbalski put. Radeći u Komu još jednom sam se uvjerio u izuzetne sposobnosti Vučelića kao sportskog radnika.
Takvih je u Crnoj Gori malo. Vrhunski sportski radnici mogu biti samo ljudi izuzetnog ljudskog karaktera. Vladan Vučelić je takav. Radeći u fudbalu, sarađivao sam sa još mnogo divnih ljudi i velikih pregaoca. Bilo ih je mnogo, a prostora ima da još samo neke od njih nabrojim. To su: u Komu na početku karijere Vesko Belojević, u Ribnici Dragan Marković, u Titeksu Gojko Lopičić, u Drezgi braća Stojanović, u Zeti Nikola Vukadinović, u Mornaru Dragan Nikezić, u Mladosti Duško Marković, u Rudaru u dva navrata Filip Vuković, Zoran Damjanović i Duško Šarić, u Lovćenu Marko Martinović i Vujanović Momo... Ovi ljudi su učinili moj život ljepšim i neizmjerno sam im zahvalan! (Arena)
