Advokat Ranko Radonjić pojašnjava za Pobjedu da parnični postupci ipak kraće traju nego ranije, kada su duge parnice gotovo bile pravilo.
- Sada su parnični postupci dosta ubrzani i vidljiv je napredak kod gotovo svih sudova. S obzirom da sam advokaturom počeo da se bavim 2013. godine, najduži parnični postupak koji sam vodio od starta – traje još. Imao sam, međutim, priliku da se uključim kao punomoćnik u parnice koje su počele dok sam još bio u srednjoj školi i koje, dakle, traju više od 15 godina - istakao je Radonjić.
On je kazao da parnični postupci koji se tiču razvoda braka, u principu, ne traju dugo, ako parnične stranke, surpužnici nemaju zajedničke djece i zajedničke imovine.
- Takvi postupci se mogu okončati u roku od samo par mjeseci. Ukoliko supružnici istim postupkom, pored razvoda braka, žele riješiti i pitanje povjeravanja zajedničke djece i podjele zajedničke imovine, stečene u toku trajanja bračne zajednice, takvi postupci mogu potrajati - dodao je Radonjić.
Otežavajući momentiObjašnjava da su, prema njegovom iskustvu, najkomplikovaniji postupci koji se tiču prava svojine na nepokretnostima, naročito ukoliko su u pitanju sporovi čiju dokaznu građu treba tražiti u državnom arhivu Crne Gore, ili kada treba upoređivati stanje sa starim kartama i mapama koje datiraju još iz vremena Austrogarske, što nije rijedak slučaj u Osnovnom sudu u Kotoru.
- Kada se takvom postupku doda neki element inostranosti, da su npr. stranke u inostranstvu ili dokaze treba pribavljati iz inostranstva, brzo okončanje parnice je - nemoguće. U ovakvim postupcima je uvijek neophodno angažovanje vještaka različite struke na koje parnične stranke koje su nezadovoljne imaju pravo da izjave prigovore i traže dodatne odgovore od istih vještaka ili pak da predlože angažovanje drugih vještaka, što takođe usporava postupak - naveo je Radonjić.
Kako je objasnio, do prolongiranja parnice dolazi iz različitih razloga.
- Nekada i zbog činjenice da se jednostavno ne mogu obezbijediti procesne pretpostavke za održavanje rasprave. To je slučaj kada se ne može obezbijediti tačna adresa nekog od parničnih stranaka, svjedoka ili se ne može na adresi zavedenoj u spisima predmeta uručiti uredno poziv stranci ili svjedoku. Nekad budu i odsustvo zbog dužeg bolovanja postupajućih sudija, zatim njihovo napredovanje u službi, kada prelaze u više sudove - kazao je Radonjić.
On pojašnjava da ne postoji konkretan zakonski rok u kojem je određeno da parnični postupak treba okončati, već se u sudskoj domaćoj i međunarodnoj praksi koristi termin „razuman rok“.
- U cilju zaštite prava na suđenje u razumnom roku, naša Skupština je 2007. godine donijela Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, kojim su predviđeni određeni mehanizmi zaštite stranaka u slučaju da smatraju da im suđenje neosnovano dugo traje. Tim zakonom je data mogućnost parničnim strankama da se obrate predsjednicima sudova, koji su nadležni da ispitaju razloge za nepostupanje u konkretnim predmetima i da preduzmu mjere i radnje u pravcu ubrzanja tih postupaka - pojasnio je Radonjić.
Čija je odgovornost
I njegov kolega, advokat Dušan Lukšić imao je slučajeva u parnici koji su trajali i po sedam ili osam godina.
- Imam nekoliko predmeta koji su u toku i traju, već sedam - osam godina, ako se uzme i postupanje pred prvostepenim sudom i pred drugostepenim po žalbi neke od stranaka- kazao je Lukšić, pojašnjavajući da najduže traju imovinski sporovi.
Prema njegovim riječima obično se oduže zbog predstavljanja nekih dokaza.- Nerijetko i zbog procesnih zloupotreba, kao što su odlaganja na zahtjev stranaka, podnošenja podnesaka i traženje roka za izjašnjenje, potrebe kompleksnijih vještačenja te rokova stranaka za izjašnjenje, eventualno dodatnih ili novih vještačenja. Istine radi, dešava se i odlaganje zbog kojih određenu dozu odgovornosti nose i sudovi ... npr. nije rijetko da se desi da se po nekoliko puta izmijeni sudija koji postupa u predmetu - istakao je Lukšić.
On je dodao da je u posljednje vrijeme primjetno da se određeni postupci i okončavaju u relativno kraćim rokovima, ali je mišljenja da još to nije na optimalnom nivou.
- Zakon je predvidio da se nakon podnošenja tužbe, u roku od 30 dana ona dostavi protivnoj strani na odgovor. Nakon toga teče rok za odgovor na tužbu tuženog, a onda ponovo mjesec za pripremno ročište, na kojem se stranke konačno izjašnjavaju o dokazima koje treba provesti. Nakon ovoga nije dozvoljeno predlaganje novih dokaza (osim ako se dokaže da u vrijeme podnošenja tužbe, odnosno pripremnog ročišta nije bilo moguće taj dokaz pribaviti). Upravo ovaj momenat se često zanemaruje jer stranke često naknadno predlažu dokaze, a sudovi takvo što prihvataju iz razno raznih razloga -pojasnio je Lukšić.
(opširnije u Pobjedi)
