Kad god neko nešto pametno kaže ili makar pokuša da demonstrira pamet, ljudi ga nagrade sa: „Svaka ti je ka' Njegoševa“. To mu dođe nešto kao najveća potvrda mudrosti. Kada neko uradi nešto plemenito, hrabro i humano, njemu se kaže: „E ovo je čojstvo, to su ti rijetki primjeri Marka Miljanova“. I to je valjda normalno – Njegoš i Marko Miljanov su svetinje većini Crnogoraca.
Zato zvanični naziv pete Povorke ponosa LGBTIQ osoba, „Montenegro prajd 2017“, jeste bio prilično pretenciozan.
Velika promjena
Parada ponosa, održana prošle sedmice pod parolom „Čojstvom protiv nasilja“, pojačala je već postojeći mentalni otpor u glavama mnogih pojedinaca zato što je ova plemenita osobina, koja je u izumiranju, dovedena u kontekst koji je i dalje opšte neprihvatljiv na našim prostorima. Nego, dobro. Provokacija je takođe jedna vrsta mentalnog otpora – prema mentalnom otporu.
Povorka je održana bez incidenata, u prilično veseloj atmosferi, uz vidno manje prisustvo policije. Uočene su, barem tako kažu organizatori, pozitivne promjene koje se već dešavaju u društvu, ali tog dana su postale očiglednije, jer su se osjetili sreća, zajedništvo, dobra energija i ponos.
Sjetimo se da je prvi „Montenegro prajd“ bio događaj najvećeg bezbjednosnog rizika od sticanja nezavisnosti. Te 2013. godine odvijao se mali rat na ulicama. Organizovane grupe napadale su policiju, pokušavajući da dođu do učesnika. Sljedeće četiri godine, uključujući ovu posljednju, napada nije bilo - i to jeste velika promjena. Međutim, psiha mnogih ljudi ostala je na istom nivou. Činjenica je da se mržnja stalno dopinguje i dobija neke nove oblike i dimenzije, a njena suština ostaje ista. Šetnja prolazi bez problema, ali prijetnje i netrpeljivost sele se na internet.
Govor mržnje
Govor mržnje na internetu je stravičan i, naravno, ispisan inkognito, što nikako ne ide uz ono junaštvo Marka Miljanova. Od otvorenih prijetnji smrću, poput polivanja benzinom, klanja, ubijanja i maltretiranja do poziva na blud, nemoral i opštenje sa familijom. Najgore od svega je to što smo toliko oguglali na nasilje da na ovakve stvari nerijetko reagujemo sa podsmijehom i šalama, a one su sve samo ne smiješne.
Neko je nakon parade rekao: „Pa nije se ništa strašno desilo, to su samo ljudi.“ Tako je - i sa LGBTIQ zajednicom niko ne treba da ima problem. Svako ima pravo da voli onoga koga voli. Ako pritom nikoga ne primorava na nešto, teza o nametanju nikako ne stoji. Pripadnici LGBTIQ zajednice šire ljubav, ne propagiraju rat. Ne proklinju neistomišljenike pozivajući se na Boga – a to je u kontra slučaju redovna pojava.
Podrška ili ne
Da li je parada potrebna? Jeste, ako se slažemo da različitosti uvijek treba da se podržavaju. Jeste, ako mislimo da i LGBTIQ zajednica mora da živi slobodno. Nije, ako smo mišljenja da ovakve manifestacije bude bijes strejt zajednice koja smatra da se njena prava i slobode na ovaj način ugrožavaju. Nije, ako se rukovodimo time da će nam djeca biti prilično zbunjena.
Kad već pominjem djecu, na svima nama je da ih usmjerimo i pomognemo im da se snađu u ovom konfuznom vremenu. Valjda treba da ih naučimo da ne mrze i da budu svjesni sebe - i drugih. Tek onda možemo da se nadamo nekim boljim i zdravijim vremenima.
A što se tiče „Montenegro prajda“... Kako ono rekoše organizatori... „Na Prajd se ne poziva. Na Prajd se dolazi.“ Pa da. Ka' na slavu. Mirjana POPOVIĆ
FOTO: Mirjana Popović
