Piše: Vladimir Maraš
Je li dotle došlo? Da sopstvene nesposobnosti i amaterizme počnemo da branimo patriotizmom? Da ih sakrivamo s pogledom okrenutim ka nebu - najplavljem nebu na svijetu? S rukom na grudima, pjevanjem himne bez greške u tekstu (strofe u kompletu), brojem lajkova posta koji obavezno prati crnogorska zastava, zagrljena s evropskom? Brojem gif zastavica domovine, koje ćemo nanizati na društvenoj mreži, uz prigodnu fotografiju neke prepoznatljive lokacije i nekoliko besmislenih heštegova? Narode moj, nisko smo pali.
Prebiram po portalima i nailazim na vijest da se naš mladi i svjetski poznat umjetnik, gitarista Miloš Karadaglić, nakon jednogodišnje pauze, vraća u svoj prirodni kreativni habitat - na svjetsku scenu.
Ne treba da podsjećamo da njegov glavni kvalitet nije činjenica da je Crnogorac, već to što je Karadaglić jedan od najboljih klasičnih gitarista današnjice. Svoju pripadnost naciji uvijek pominje na način koji dolikuje umjetniku njegovog ranga i renomea - skromno i nenametljivo.
U normalnom sistemu vrijednosti, negdje tamo, svugdje samo ne ovdje, riječ je o intimnoj stvari, suštini koju nosite u sebi i za sebe, za koju može i ne mora da zna okolina. Za koju vas, osim u izuzetnim prilikama i s dobrim razlogom, niko i ne pita. Uostalom, takvo pitanje nije ni potrebno zato što vas svi znaju i prepoznaju po onome što radite.
Zbog čega je kod nas važno svakodnevno potenciranje nacionalne pripadnosti? To je fenomen, ujedno i kompleks. Izgleda da precjenjujemo sebe. Možda su nas pogrešno naučili da sistem vrijednosti u kom živimo i nije baš „u vinklu“.
Korijeni toga sežu ne tako daleko.Vratimo se samo deceniju unazad. U referendumskim godinama, sve je bilo konfuzno. Tada je polako ulazilo u modu da se bude Crnogorac. Naravno, kod onih koji su imali dileme. Moguće je da je to bila karta za neku srećniju budućnost, beneficije, ideal kojem težimo.
Dakle, išli smo na pogrešnu kartu razvijanja patriotizma i svijesti o iskrenom pripadanju državi. Nažalost, i dan-danas u Crnoj Gori svjedočimo zloupotrebi tog osnovnog i svetog osjećaja. Doveli smo sebe u situaciju u kojoj svako može da se pozove na naciju i time legitimiše svoj neuspjeh. Svakako, da istovremeno sve to prepiše nekoj drugoj, po definiciji antidržavnoj strani. Jedno bez drugog ne ide.
Čujem da je i čuveni kapetan Dragan, skoro pa mitsko biće, osuđen u Hrvatskoj zbog ratnih zločina. Kičma njegove odbrane bila je tvrdnja kako nije imao fer suđenje zato što je Srbin.
I Vojislav Šešelj je nekoć, rvajući se (doduše uspješno) sa Tribunalom za ratne zločine u Hagu, sveo odbranu, za svaki slučaj, na činjenicu da je Srbin i da će ga sigurno osuditi, makar na osnovu toga. Nije bio u pravu, srećom po njega.
Suština problema u Crnoj Gori je tapija na nacionalni osjećaj. Niko nema pravo da tim osjećajem licitira, ali svako ima obavezu da poštuje zakone države u kojoj živi i čije državljanstvo ima. Da plaća porez, radi u skladu sa savješću i profesionalnim standardima, poštuje profesiju, stiče nova znanja i doprinosi boljitku države – kako u zemlji, tako i u inostranstvu. To je ideal građanske države. Onda zastave imaju smisla.
Priča o modernom patriotizmu utočište je za slabe. I one koje drugih kvaliteta očigledno nemaju. Crnu Goru će najbolje braniti njeni građani onog trena kad počnu da se osjećaju sigurno, spokojno, slobodno i bezbjedno u sopstvenoj državi. U takvom sistemu vrijednosti, najbolji će biti na mjestima koja pripadaju najboljima, pa sve tako naniže.
Dosta je bilo polupismenih nastavnika i profesora, doktora nauka i državnih službenika, koji uoči Dana nezavisnosti ili državnosti kite fejsbuk profile virtuelnim zastavama države uz prigodno #dajevječna. I to samo da bi oni sami, njihovi rođaci, prijatelji i kumovi već sjutra tražili načine i veze da sakriju i utaje koju hiljadu poreza od te iste države. Budžet nam sugeriše da je ovo istina.
Najiskrenije molim vlast da, uprkos svojim političkim interesima, počne da skida sa sebe oreol univerzalnog nosioca prava na državnost države. Molim da uradi sve da ljudi koji u njoj žive, bez obzira na to koje su nacionalne pripadnosti, osjete da imaju obaveze prema državi, ali i da im ona vrati - uređenim školstvom, zdravstvom, kulturom, umjetnošću, obrazovanjem...
Tek u tako uređenom društvu, forsiranje patriotizma na način na koji se to radi sada, biće potpuno deplasirano i nebitno. I da vam kažem nešto – u ljubavi prema državi, svojoj državi Crnoj Gori, ne priznajem ga nikome. Ali, moj patriotizam biće moj i ispoljavaću ga na način koji je primjeren civilizacijskom trenutku u kom živim. A nijesmo sami na svijetu. Poneko nam se i smije, čisto da znate. E viva!
