Piše: dr Goran SEKULOVIĆ
Autor knjige na početku konstatuje da ’’osporavanje i nepriznavanje crnogorske nacije dolazilo je i dolazi samo od Srba’’ (zato se i treba podśećati na svijetao primjer srpskog akademika prof. dr Živojina Perića koji je kao ’’vapijući u pustinji’’ stalno ponavljao da su Crnogorci ne samo etički već i etnički jedan od najoriginalnijih evropskih naroda). Dr Marović se u Uvodu kratko bavi (onoliko koliko mu je to potrebno u funkciji njegove osnovne teme) teorijskim stavovima o naciji klasika marksizma i lenjinizma, zatim strujanjima u radničkom pokretu i njegovom političkom organizovanju, te prisutnosti prvih jugoslovenskih i crnogorskih ljevičarskih ideja, kao i budućih radničkih i komunističkih vođa na tzv. Podgoričkoj skupštini 1918. godine kada je Crna Gora izgubila državni a Crnogorci nacionalni subjektivitet.
Tu je i osvrt na stvaranje zajedničke partije jugoslovenskih komunista koji su u prvo vrijeme odbijali da nacionalno pitanje uvrste u svoj program. Prekretnica u odnosu KPJ prema nacionalnom pitanju došla je nakon izbora 1923.godine na kojemu su uspjeh požnjele nacionalne stranke a komunisti doživjeli debakl.
Istina o crnogorskom nacionalnom pitanju: No, teško se u dokumentima ali i u praksi jugoslovenskih i crnogorskih komunista probijala istina o crnogorskom nacionalnom pitanju. Čak i polovinom tridesetih godina crnogorski komunisti, piše dr Marović, ’’nijesu bili svjesni svoje crnogorske nacionalne posebnosti, jer su je još vezivali za srpsko porijeklo.’’
Tek na V Zemaljskoj konferenciji KPJ 1940. godine komunisti su došli do bližeg priznavanja crnogorske nacije mada su je i dalje etnički vezivali za srpsko porijeklo. Od svih nacionalnih fenomena, samo nijesu priznavali još uvijek crnogorski jezik. Ove karakteristike ostaće dugo na snazi i u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji, a svakako i tokom NOR-a kada su udareni temelji crnogorske državnosti u okviru jugoslovenske federacije te na taj način i crnogorskom nacionalnom individualitetu – ili kako je to na Prvom (osnivačkom) Kongresu KP Crne Gore 1948. godine (kada se od 264 prisutna delegata kao Crnogorci izjasnilo njih 262) izrazio Blažo Jovanović kao ’’nacionalnoj posebnosti crnogorskog naroda’’ koji je inače bio svjestan i to izričito i formulisao o nasilnom ukidanju crnogorskog i državnog i nacionalnog subjektiviteta 1918. godine na tzv. Podgoričkoj skupštini – koji je još jednom potvrđen veličanstvenom borbom za slobodu crnogorskog naroda tokom Drugog Svjetskog rata.
Jovanović je tada potcrtao da se, kako je naglasio zbog istorijskih razloga, crnogorski narod formirao u posebnu naciju u odnosu na srpski narod i srpsku naciju u Srbiji.
I ovaj njegov stav pokazuje do koje mjere su se Crnogorci praktično morali stalno opredjeljivati u odnosu na velikosrpski ’’Damaklov mač’’ koji im je dolazio iz Srbije ali i iz same Crne Gore, osobito kako pokazuje dr Marović od tzv. Crnogorsko-primorske mitropolije Srpske pravoslavne crkve koja je i prilikom podizanja Njegoševog Mauzoleja i danas bila i ostala najveći protivnik ne samo te crnogorske svetinje već i svega što je crnogorsko – crnogorske nacije, crnogorske državne suverenosti, crnogorske kulture, crnogorskog jezika...
Kažemo takozvane jer je ona falsifikat nekadašnje autentične viševjekovne crkveno-vjerske organizacije pravoslavnih Crnogoraca, naime Crnogorske Mitropolije (Stare Crne Gore, Primorja i Brda), tj. Crnogorske pravoslavne crkve, budući da se tzv. Crnogorsko-primorska mitropolija Srpske pravoslavne crkve formirala tek 1920. godine nakon tzv. Podgoričke skupštine i potom svjetovnog i nekanonskog ukinuća autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve od tadašnjeg regenta Kraljevine SHS Aleksandra Karađorđevića, što je sve predstavljalo pokušaj uništenja crnogorskog nacionalnog, etničkog, kulturnog, jezičkog, istrorijskog i državnog identiteta i habitusa.
Đuranović, Žarković, Milatović: Jedan od onih koji su se brže od ostalih među crnogorskim komunistima udaljavali od Đilasovog dvojnog tretiranja crnogorske nacije i gotovo opšte-konsenzualnog stava crnogorskih komunista o ’’njenom dualističkom porijeklu’’ (crnogorska nacija sa korijenom u srpskom etničkom stablu) bio je Veselin Đuranović koji je smatrao da se Njegoša jedino može tretirati kao crnogorskog nacionalnog pjesnika a da ’’sada crnogorsko ne može biti istovremeno i srpsko u nacionalnom smislu značaja tog pitanja’’ i da je ’’Socijalistička Republika Crna Gora – izraz nacionalnog identiteta i suverenosti crnogorskog naroda...’’ A u današnjem Ustavu suverene i nezavisne Crne Gore nema čak ni onog stava iz Preambule nekadašnjeg Ustava SR Crne Gore da crnogorski narod ima istorijsko pravo na svoju državu!?
Knjiga dr Marovića govori o vrlo aktuelnom korpusu pitanja i danas u Crnoj Gori. Iako njegova analiza završava sa 1989.g., naredni skoro tridesetogodišnji period karakterišu tokom čitavog njegovog trajanja kao i sve do danas isti istorijski, društveni, ideološki, nacionalni, kulturni i politički problemi od presudne važnosti za opstanak, trajanje, karakter i biće crnogorskog nacionalnog identiteta i ośećanja, a time i same suverene države Crne Gore.
Dr Marović ukazuje na neprestanu težnju jugoslovenskih i crnogorskih komunista da po svaku cijenu nađu ravnotežu u ’’ispoljavanju’’ različitih nacionalizama. Tako podśeća na kako kaže ’’navodni’’ crnogorski nacionalizam i separatizam o kojemu su govorili crnogorski komunisti i u tom smislu na sankcije i kazne za ’’neposlušne’’ crnogorske intelektualce u svojedobnom Grafičkom Zavodu, Stvaranju, itd. Da ovi najistaknutiji crnogorski kulturni i javni stvaraoci trpe progone i posthumno, paradigmatično pokazuje i nedavni slučaj ’’Prosvjetnog rada’’ u kojemu su do dana prestanka njegovog redovnog mjesečnog izlaženja gotovo svi oni intervjuisani (i dr Branislav Marović) između ostalog i o periodu kada su bili proskribovani kao crnogorski nacionalisti i separatisti i kada je osim ukidanja njegovih stalnih dodataka ’’Crnogorskog identitetskog glasnika’’, ’’Za nastavu’’ i ’’Đečijeg svijeta’’ ukinuta i tradicionalna Nagrada lista ’’ Dragan Kujović’’ (koja nosi ime jednog od prvih savremenih vjesnika obnove i renesanse crnogorskog nacionalnog pitanja) kao i skromna godišnja obilježavanja osnivanja lista u crnogorskim prosvjetnim ustanovama sa programom afirmacije crnogorskog nacionalnog, kulturnog, književnog, istorijskog i jezičkog identiteta čiji je sadržaj ustanovio pok. Milorad Stojović, dugogodišnji član Redakcije lista i jedan od najistaknutijih crnogorskih stvaralaca a realizovali đaci i profesori iz crnogorskih škola.
Ne daju im mira ni nakon smrti, ili kako to kaže Vidoje Žarković u citatu iz knjige dr Branislava Marovića: ’’Razumije se ti, nazovi naučnici i kulturni radnici, ne usuđuju se otvoreno reći da ne postoji crnogorska nacija..., ali negirati crnogorsku književnost..., crnogorsko kulturno stvaralaštvo, to znači negirati crnogorsku naciju.’’ (Nastavak sjutra)
