Ko mi ubi Katarinu
- Knjiga je dobila naslov na osnovu stihova jednog istarskog benda, pjevanih negdje krajem devedesetih godina, kada se nije smjela upotrijebiti riječ Jugoslavija, pa su stihovi počinjali: „Ko mi ubi Katarinu, baci je u Savu i Drinu, znamo lice ubojice“.
Dakle, to je ko je ubio Jugoslaviju, ko je ubio Katarinu. Mnogi su pucali u Katarinu, za njenog života.
Tu veliku državu mogla je da ubije sila, koja je bila šesta, sedma po snazi u Evropi, komandujući čitavom mrežom komunističkih tajnih službi, koja je uspjela da u najvećem jugoslovenskom narodu, srpskom, za ideju ubistva velike države, zarad očuvanja već mrtve, ubijene ideologije, koja je bila mrtva u njenoj prestonici Moskvi, veže vrhove onoga što se zvalo srpska nacionalna elita.
Ta sila je najveći krivac za ubistvo Katarine – kazao je Drašković.
Kako je kazao, glavni krivci za ubistvo Katarine u njegovoj knjizi nemaju imena, pošto oni to i ne zaslužuju.
- Ime imaju dobri ljudi koji nijesu željeli ubistvo države i ljudi koji su učinili sve da nedođe do krvoprolića između ljudi i naroda u toj državi. Dobri ljudi na svim stranama, od običnih vojnika, do generala, admirala JNA. Moram reći i da je pisac ove knjige jedan od onih koji su svojevremeno pucali u Katarinu. Sa osjećanjem velikog kajanja ispisivao sam ovu priču.
Krajem osamdesetih godina, bio sam u jednom trenutku podlegao cunamiju koji je drmao srpskom elitom. Došao sam do naopakog zaključka da treba nešto hitno preduzeti da ne dođe do ubistva Katarine. Lijek sam našao u Srpskom kulturnom klubu Slobodana Jovanovića, Dragiše Vasića iz 1935. godine, kada su predlagali da se Jugoslavija transformiše u federaciju Slovenije, Hrvatske i Srpskih zemalja: Srbija, Crna Gora, Makedonija i cijela BiH.
Zagovarao sam taj stav negdje do početka devedesetih.
Onda sam shvatio da to nije lijek, nego otrov i da sam ja unatrag okrenut program. Ono što je bilo moguće 1935. nikako nije bilo moguće 1990.
Shvatio sam je lijek za to prihvatanje onogo što je nuđeno iz Brisela i Vašingtona, da Jugoslavija uđe u Evropsku zajednicu i NATO alijansu. EU može da zamaže ožiljke, ali lijeka nema. Lijek smo ubili - istakao je Drašković.
Put Crne Gore
Sa tribine „Kultopis“ Drašković je poručio da je Crna Gora ulaskom u NATO alijansu još jednom odigrala Mojkovačku bitku za Srbiju.
- Crna Gora nam je prokrčila put, kao izvidnica i prethodnica. Ja volim Rusiju i strepim za nju. To je narod za divljenje, ali narod strašne sudbine, koju stalno priređjuju od 1918. godine njegovi vlastodršci. Svu veličinu ruskog naroda i njegovu tragiku u jednom stihu „Sa radošću smo osvajali tuđe prestonice i sa strahom se vraćali u svoju“ - kazao je Drašković.
Na pitanje gdje vidi budućnost „Jugoslavije“, Drašković je istakao da su „jedini razuman put poslije svih jada koji smo sebi napravili Evropa, Zapad i NATO“.
- NATO je politička i vojna organizacija, ali NATO je izbor puta, a EU je putovanje. Ako ne izabereš put, i uđeš u pogrešan voz, onda je svaka usputna stanica pogrešna. Zato se radujem tome što je Crna Gora odabrala taj put i vjerujem, nadam se i borim da će Srbija za Crnom Gorom, a za kime će drugo, ako ne za Crnom Gorom - zaključio je Drašković.
Tribinu „Kultopis“ organizovali su JU „Zahumlje“ i „Nik- šićko pozorište“, u okviru „Septembarskih dana“ i Programa podrške razvoju kulture u Nikšiću. Moderator večeri bio je Milutin Stijepović.
Pobjeda
