Popović je u svom predavanju nazvanom Njegoš pjesnik u mantiji objasnio da je taj naziv dao jer je Njegoš rođen kao pjesnik a sticajem okolnosti postao je vladika.
''To može mnogima izgledati preobičan naslov ali mislim da upravo u toj običnosti nalazi suštima. Pjesnik se rađa a ne postaje što znači da je osnovna stvar koja je glavni uslov njegovog izražavanja sloboda. Sloboda je u njegovom pjesničkom biću i u tom smislu Njegoš kao vrhunski pjesnik, kao neko ko drugačije osjeća svijet i doživljava ga. On je u najfinijem smislu osjećajnog i misaonog bitisanja znao i mogao artikulisati svojim izvanrednim pjesničkim formama'', riječi kojima je Popović otvorio svoje predavanje.
On je objasnio da je ta pjesnička sloboda usko vezana za slobodu koju su povrh svega cijenili Crnogorci. To, kako je Popović objasnio najbolje pokazuje njegova čuvena izjava kada je odbio da poljubi lance Svetog Petra u Rimu.
''Kada razmislite o tome izgleda pomalo jeretički da jedan poglavar, hrišćanin, vladika crnogorski odbija da poljubi nešto onoga kome je Hrist ostavio u amanet da čuva crkvu i hram. Ali crkvu i hram, kao i katedralu ili baziliku ili bilo koji sakralni objekat na kraju krajeva čine ljudi. U tom smislu ta izjava koja se tumačila kao jeretička upućuje u ono što je temelj crnogorskog bića a to je temeljni princip slobode. Mislim da je Njegoš imao misao pjesnika a ne misao klerika. On je tu govorio kao čovjek slobode koji se slobono izražava i koji najviše vjeruje u istinsku religiju a to je poezija'', kazao je Popović.
On je dalje objasnio da je Njegoš svetac te njegove religije, svetac poezije u kojoj je ostvario vrhunske rezultate.
''Njegoš je to najbolje pokazao preko svoje mogućnosti da stvara i oblikuje koncepte svijeta i čovjeka preko svog vrhunskog djela koje nažalost nije toliko puno tretirano u širem smislu javnosti a to je svakako Luča mikrokozma. U tom spjevu filozofsko-religijskom on takođe u tom činu slobode iznevjerava ono što je kanon jer čovjek nije onaj ko ga biblija predstavlja nego je onaj koji je živio kao duh egzistencije koji se protiv boga pobunio sa sotonom i koga je bog prokleo i protjerao na zemlju na zemaljski žar. Tu ga je poslao u prokletsvo gdje je, kako Njegoš kaže gnjezdilište čovječe. Taj čovjek, to tragično biće nije onaj čovjek kako ga biblija nama predstavlja, stvoren na sliku i priliku božiju, nego neko ko, kako ta suptilna Njegoševa misao prikazuje, slika okrutnosti i senzibiliteta za kažnjavanjem. Taj senzibilitet je ostao jer je čovjeku bog ostavio svijest da ima svijest u tome kako je nekada bilo kada je živio gore. Međutim Njegoš kao pjesnik u mantiji, kao hrišćanin takođe zna šta znači autocenzura i on u nekom smislu pravi jedan ustupak i ta autocenzura ima svoju cijenu. Ta cijena je kompromis. Preko nje Njegš iznevjerava na neki način sebe i u šestom pjevanju uvodi pojavu Isusa Hrista, čime zadovoljava taj jedan hrišćanski koncept svijeta'', istakao je Popović.
Kada je Gorski vijenac po srijedi, Popović se osvrnuo analizirajući aspekt prikazivanja Njegoševe pjesničke slobode, odnosno njegov odnos prema ženi.
''On ženu prikazuje kao biće koje obožava, dovodi je do vrhunca te adoracije ženskoga bića a sa druge strane ima negativan odnos prema njoj da ne kažem ponižavajući u nekim stihovima. Ali ovog puta me zanima taj odnos prema ženi u kontekstu erotike. Posebna ljepota u Gorskom vijencu i ono što čini kvalitet u strukturi koncepta toga djela jeste to što je ta erotika koncpirana da nije napadna već suptilno postavljenja i samim tim ima značajnije djelovanje. Svi znate da je Njegoš bio zgodan, visok, atraktivan, da su ga žene voljele i on žene takođe da postoji niz osnovanih detalja pretpostavki da je on čovjek koji je udovoljavao tim svojim tjelesnim potrebama u smislu erotizma odnosno ljubavnih odnosa sa ženama bilo da se radi o tim damama iz Beča, Trsta, Venecije, Napulja... Postoji dokument gdje se jedan visokopozicionirani austrijski činovnik dao izjave da se jedan crnogorski vladar nedolično ponaša udvarajući se plesačici, da je obasipa riječima udvaranja, donosi cvijeće i tako dalje'', kazao je Popović.
Kako je dodao ta sintagma ''Pjesnik u mantiji'' govori o tome da je Njegoš imao svijest o svome položaju i odgovornost svoga znanja a sa druge strane sama njegova poezija i ljepota izraza govori nedvosmisleno da je on uistinu ta neka ljubavna iskustva pretočio u svoje vrhunske pjesme odnosno u ovom slučaju fragmente Gorskoga vijenca.
''Zanimljiv je fenomen i problem zabrane. Zabrana je upravo ono što izaziva čovjeka da prekrši i u tom kršenju zabrane dobija određeno zadovoljstvo što ga stimuliše na ono što je naumio uraditi. Premda nakon zabrane čovjek osjeća tu savjest što se posle odražava i na njegov rad. U Gorskom vijencu imate posebno zanimljiv i lijep odnos prema ženi a to je onaj dio gdje se Mustaj Kadija divi lijepoj Fatimi. Postoji realna mogućnost da je Kadija alter ego Njegoša što je otvorena mogućnost da je alibi tražio za svoje divljenje prema ženi na taj način ali u svakom slučaju u umjetničkom smislu jedan izuzetno lijepi fragment Gorskoga vijenca. Tu Njegoš upotrebljava izuzetno lijepe i suptilne metafore gdje izražava divljenje nad ženskome biću i tijelu. Njegoš u tome dijelu o lijepoj Fatimi nastavlja nizanje metafora da bi na kraju sasvim neočekivano poentirao jednim bizarnim da ne kažem šokantnim detaljem a to je da kada kaže blago onom na kome počine. To pokazuje da je ona toliko lijepa da Njegoš zavidi predmetu na kojem počiva'', istakao je Popović.
Popović je pokušao da objasni njegovo viđenje zašto je Njegoš išao baš na tu morbidnu varijantu.
''Odabrati baš te riječi nije nešto što je on u nekom dahu i naletu inspiracije odabrao nego je sasvim sigurno ta poezija i čin koja uključuje pjesnikovu misao, on je razmišljao o tome na koji način da završi taj dio. Njegoš time htio pokazati do koje mjere ljepota jedne žene dovodi do toga da zavidi tom predmetu na kom ona leži. Taj transfer ega na predmet možda pokazuje i neke Njegoševe sklonosti prema nekrofiliji, moguće to je otvoreno pitanje jer postoje pogrebni fetišizam i kao i neke sklonosti čovjekove koje se na taj način mogu izražavati. Osim toga divljenja Njegoševoga za lijepu Fatimu neki su teoretičari vijdeli u tome divljenje prema purijama muslimanskim ljepoticama rajskim. Ženama koje je Njegoš mogao vidjeti i preko slika i preko tekostova o tom rafiniranom erotizmu Istoka pa je moguće da kao pjesnik razvije neke svoje imaginarne slike o njenoj ljepoti'', objasnio je Popović.
Popović se dotakao i druge strane, lika Vuka Mandušića.
''S druge strane u Gorskom vijencu imamo lik Vuka Mandušića gdje se takođe Njegošev erotizam javlja kao zanimljiv odnos. Jednog čovjeka ko je junak, vitez, neustrašiv i koga ljepota žene toliko razoruža da je u stanju da zaplače, radi se o snahi Milonjića. Gledajući nju kako sređuje kosu Njegoš je na vrlo suptilan način pokazao koja je moć erotizma na jedan vrlo zanimljiv i rekao bih perverzan način pokazuje kroz stihove - lijepe li ga oči oplakaše lijepa li ga usta ožališe. Ljepota je do te mjere snažna, do te mjere ga opčinjava da on žali što nije pogino da bi smrt bila zapravo ono što bi rado dao i predao se samo da bi u tom obliku ljepote kroz nju živio. Taj Mandušić nije samo taj junak mekoga srca koji zna da zaplače pred ženskom ljepotom i da kaže da mu se žena može zavrćeti svijest oko glave nego je i čovjek koji pokazuje jednu agresivnu sadističku crtu takođe prema ženi. Riječ je o njegovoj snahi Anđeliji koju su opsjeli demoni i on je probao preko molitava, kaluđera, da oslobodi njenu dušu od vlasti demona ali nije u tome uspio. On nije ni kao Isus koji može istjerati iz Magdalene demone nego kaže da je uzeo kandžiju i kako je rekao ''ja uzmi trostruku kandžiju, uzeni joj u mesu košulju, vrag uteče nekud bez obzira, a ozdravi snaha Anšelija. To je jedan sadistički čin gdje se jedan junak sa jedne strane tako slab na ženu a sa druge strane pokazuje na agresivni odnos prema njoj'', istakao je Popović.
On se u nastavku svog predavanja nije složio sa ocjenom poznate spisateljice Isidore Sekulić. Kako je objasnio smatra da ona nije razumjela Njegošev eros i njegov odnos prema ženama.
''Ludilo koje Njegoš izražava ima i medicinsko opravdanje. Tuberkolozni bolesnici imaju snažno izražen erotski nagon a Njegoš je bio tuberkulozan. U kori moždanoj kod čovjeka postoji intezivno djelovanje. Transmisori luče taj hemisjki proces koji čini to da njegova volja ne može djelovati na njegovu misao. To je medicinski dokazano a kako se kaže u narodu ''zaljubio se popila mu je žena pamet''. Njegoš je očito bio čovjek strastvene prirode koji je mogao izgubiti glavu to je govorio i za Milicu Stojadinović da je u nju zaljubljen i tako dalje i kada prenese u pjesničku formu to evidentno govori da je njegov odnos prema ženi bio izuzetno otvoren i da ga stihovima najbolje možemo vidjeti. Mislim da je taj odnos koji je Njegoš imao sa ženama i taj dio koji se donosi na erotizam i smrt pokazuju u kojoj mjeri je Vladika i pjesnik u mantiji govori u kojem smislu je istinski pjesnik i neko ko je bio apsolutno autor koji je mogao sve ono što osjećao i kako je osjećao pretvoriti u nešto što ga čini izuzetnim i što nam daje mogućnost da o njemu govorimo i da svako vrijeme u njemu nalazi određene zanimljive slojeve. Na kraju mogu samo iskoristiti njegove riječi - Blago onom ko dovjeka živi imao se rašta i roditi'', zaključio je Popović.
Priredio i fotografisao: L.Đ.
