Košarka

Životna priča Bojana Dubljevića - Od Ibona do Valensije

Na krilima sjajnog takmičarskog mentaliteta košarkaška reprezentacija je došla do najvećeg uspjeha u istoriji, osmine finala Evropskog prvenstva. Predvođena sa dva fenomenalna majstora „teškaša” pod koševima, Bojanom Dubljevićem i Nikolom Vučevićem, Crna Gora je odličnim partijama stigla na šampionat Starog kontinenta i do tri trijumfa i dva poraza u grupi. Osim pobjedama i odličnom igrom, naši momci zadivili su fantastičnom atmosferom koja je vladala među njima.
Životna priča Bojana Dubljevića - Od Ibona do Valensije
Portal AnalitikaIzvor

Nema dileme daje i na tom polju važnu ulogu odigrao Bojan Dubljević. Kapitenski je predvodio saigrače, ginuo za svaku loptu i podsticao ih da izvuku maksimum i na terenu i van njega.

“Iza nas je teško, ali uspješno prvenstvo. Cilj je ostvaren, Crna Gora se prvi put plasirala u osminu finala. Mi smo mlada reprezentacija, čeka nas dosta zajedničkih utakmica. Od nas se očekuje dosta, ali treba biti realan, čak i velike košarkaške sile kao što su Litvanija i Francuska ispale u osmini finala. Samo ostaje veliki žal što smo se oprostili sa ubjedljivim porazom. Iskusniji smo svi za jedno veliko takmičenje, a ja vjerujem da na sljedećem Crna Gora može da pređe stepenicu više. Bilo mi je veliko zadovoljstvo i čast igrati sa Vučkom, jer je on naš najbolji centar, a to je i dokazao” – istakao je Bojan.

Dvadesetpetogodišnji Nikšićanin do statusa zvijezde u svijetu košarke stigao je za nešto više od deceniju. Prvi put pod košem je zaigrao sa 14 godina, ali ni slutio nije koje će visine doseći.

“Kao dijete sam imao problema sa petama zbog naglog rasta i nijesam mogao da se krećem. Dobio sam nekoliko kilograma više, riješio sam da smršam i krenuo sam da treniram. Bilo je dosta naporno, gotovo na granici izdržljivosti. U početku sam bio kod Dušana Dubljevića koji me je poslije godinu treniranja prebacio u prvi tim, pa smo kod Boška Đokića svi zajedno trenirali po 10 sati dnevno. Bio je to najteži period mog života, koji mi je donio i dosta lijepih uspomena. Porodica mije i tada i sad najveća podrška. Bez njih nikad ne bih došao dovde.” – priča o prvim koracima u košarci Bojan Dubljević. Napredovao je brzo, matični klub Ibon i Nikšić bili su tijesni za njega.

“Iz Ibona sam prešao u Budućnost, odakle su me poslali da se ,,čeličim“ u Lovćen. Tamo sam mnogo naučio od trenera Mija Kadije. Za samo godinu, koliko sam proveo na Cetinju, mnogo sam se vezao za grad i klub. Odatle nosim samo lijepe uspomene! Poslije godinu vratio sam se u Budućnost, a trener Dejan Radonjić mi je pružio šansu i ja sam je iskoristio. On izvuče maksimum od igrača, kod njega smo znali da ostanemo jos 3-4 sata poslije treninga kako bismo napredovali. Od svakog trenera sam naučio velike stvari i hvala im na tome i svi oni su zaslužni za moj uspjeh” – kaže Bojan.

Valensija drugi dom

Vrlo brzo, kapiten crnogorske reprezentacije prerastao je i Budućnost, pa je poziv stigao iz najbolje lige u Evropi, Valensije. Velika životna promjena i izazov čekali su mladog Nikšićanina.

“Valensija je izabrala mene, a ja sam bio srećan što ću doći u veliki klub. Nije bilo ni malo lako s obzirom na to da nijesam znao jezik, a čekali su me druga kultura i mentalitet. Međutim, imao sam veliku sreću što je tu bio Stefan Marković, čovjek od kojega sam sve naučio i koji mi je pomogao da se brzo adaptiram. Pored toga, imao sam sreću što je trener bio s naših prostora i koji je, dok nisam naučio španski, mogao da mi priča na našem jeziku. Pored njih, da se adaptiram pomogli su moj brat i najbliži prijatelji.” – istakao je Bojan Dubljević.

Da je izabrao pravi klub pokazalo se u drugoj sezoni u Valensiji.

“Moja druga sezona u Valensiji bila je nevjerovatna. Te godine smo igrali baš dobro i osvojili smo Evrokup. Evociramo uspomene i dan-danas kad se okupimo, pričamo o toj godini. Bila je to sigurno jedna od najljepših, ako ne i najljepša godina u Valensiji” – prisjetio se Bojan sjaj nih dana i prvog pehara u Španiji.

MVP finalne serije

Prethodna sezona je možda i najbolja u istoriji kluba sa obale Sredozemnog mora. Iako su izgubili dva finala, i to Evrokupa i Kupa Španije, došli su do trofeja u španskoj ligi pobijedivši Real Madrid u finalu, a upravo je Bojan Dubljević bio MVP (tzv.najkorisniji igrač) finalne serije.

“Nije lako izgubiti dva finala za čitavu karijeru, a kamoli u jednoj sezoni. Ipak, ostali smo složni i pozitivni. Pokazali smo da imamo veliki karakter i šampionski mentalitet. Prvo smo pobijedili Barselonu, pa Baskoniju i na kraju Real. Protiv sve tri ekipe bili smo autsajderi. Ipak, košarka je kolektivni sport, a mi smo od svih bili bolji upravo kao ekipa. Naši protivnici u plej ofu su bili bolji na papiru, ali ne i na terenu. Meni je pripala nagrada MVP-a, sigurno ne bi pogriješili da su je dali bilo kome u našoj ekipi. Jednostavno, igrali smo kao porodica, a to je i naše najjače oružje” – sa ponosom objašnjava Bojan u kakvom timu igra.

Najviše o njegovoj ljubavi prema Valensiji govori činjenica da ne želi da je napusti uprkos ponudama iz bogatijih klubova i NBA. Kaže čekao je Valensiju i ne namjerava da ode.

“Valensija me prihvatila, tu se osjećam kao kod kuće. Moja najveća želja bila je da ostanem u klubu. Imao sam ponude od najjačih klubova iz Evrope, ali j a sam htio samo da ostanem ovdje. Uopšte ne razmišljam o NBA. Cilj mi je da, ako je to moguće, ovdje i završim karijeru” – jasan je Bojan.

Nagrada

Valensija je korpulentnom Nikšićaninu, visokom 2,05metara, druga kuća, ali mu je, kaže, Nikšić i Nikšićani uvijek u srcu. Izvratili su mu Nagradom oslobođenja koja mu je dodijeljena ove godine. Kaže da je ponosan i zahvalan.

“Sa ponosom uvijek ističem da sam iz Nikšića, daje to moj rodni grad. Nagrada oslobođenja je najveća nagrada koju sam primio, stvarno sam počastvovan i mnogo ponosan. Zahvalio bih se Nikšiću na tome i obećavam da ću nastaviti da prezentujem svoj grad kako dolikuje” – kaže Dubljević.

U slobodno vrijeme sluša muziku. Pitanje koju bilo je skoro suvišno jer je uslijedio odgovor:

“Nikšić je poznat kao grad roka, pa samim tim i ja slušam tu muziku. Uvijek su me predstavljali Nikšićki bendovi, a to me dodatno motiviše.

Komplimenti i nagrade prijaju mu ali način na koji razmišlja pokazuje da Bojan Dubljević čvrsto stoji na zemlji i da zna što hoće i koliko može. Dubljević umije da pogodi i za tri poena,, pa je nezgodan čuvanje, a umijeće zna da iskoristi i u igri bliže košu.

“Ja sam igrač low posta, međutim, mogu da se izvučem i šutiram trojke. Ipak, ono na čemu trenutno najviše radim su lateralne kretnje i eksplozivnost. Želim da unaprijedim igru licem i budem kompletniji igrač. Svjestan sam da ovo nije moj maksimum i da mogu da napredujem još više” – odlučan je Bojan.

Čast je biti kapiten reprezentacije

Bojan Dubljević sa posebnim emocijama priča o dresu sa državnim grbom. Kapiten je reprezentacije, svjestan je uloge koja mu je dodijeljena.

“Najveću čast imam što sam kapiten reprezentacije. San svakog igrača je da bude kapiten svoje zemlje” – kaže Dubljević.

Pobjeda

Portal Analitika