Piše: Vladimir Maraš
Volio sam košarku kad sam bio klinac. U Osnovnoj školi „Sutjeska“, nastavnik fizičkog vaspitanja Draško Đurović vodio je košarkašku sekciju. Sjećam se da smo imali treninge istog dana kada i sedam školskih časova, ali klincu na pragu tinejdžerskih godina košarkaška lopta jeste bila izvor nove energije. Da ne pričam o djevojčicama koje su dolazile da prate treninge školske ekipe. Još ako se sprema neki turnir osnovnih škola ili nešto slično, pristali bismo i na sedam časova matematike, samo da poslije imamo trening.
Osim volje i želje, nastavnik Đurović je imao moć da nas drži pod kontrolom. Bilo je tu talentovanih, a neposlušnih, krakatih bez odraza i želje da skaču, netalentovanih skakača ali sa„dobrom rukom“, trkača bez glave koji nijesu mogli da prevedu loptu preko polovine terena, a da ne naprave korake... Rekao bih, bili smo prosječno talentovana generacija sa nekoliko onih koji se izdvajaju, većinom koja broji prosječne i nekoliko autsajdera ali sa dobrim košarkaškim performansama.
Šta je bio učinak naše generacije? Nijesam siguran da li u sedmom ili osmom razredu osnovne škole, ta generacija je osvojila prvo mjesto na republičkom takmičenju.
*****
Koliko me sjećanje služi, znam da su makar dvije škole imale bolje ekipe od naše. Takođe, sjećam se energije koju je nastavnik Đurović trošio u namjeri da nas oživi kada treba, ali da nam se i naje*e mile majke kad uprskamo.
Upoređujući ove današnje standarde i evropska pravila u školstvu, dobri naš nastavnik bi za takvo ponašanje s klupe vjerovatno bio optužen za nepoštovanje i vrijeđanje. I naravno, lik bi mu osvanuo na naslovnicama novina.
Ono zbog čega mi je Draško bio važan kao osnovcu koji tek treba da definiše svoj put, može da se definiše u jednoj znakovitoj riječi koja u kolumni može proći jedino u izvornom, engleskom obliku. Balls. Tada smo naučili da ne gledamo protiv koga igramo. Igrali smo za sebe. Naučili smo da teškog protivnika ne možeš da dobiješ ako se ne sudarite grudima, „kost u kost“. Shvatili smo da igramo za školu, za našu školu. Nastavnik je u nama probudio osjećaj zajedništva i pripadnosti. Naučio nas je da igramo fer, priznamo akose lopta odbije u aut, a sudija dosudi drugačije. Nevezano za rezultat. I najvažnije, naučio nas je da smo svi jednaki, koliko god koševa dali i asistencija i skokova imali. Mi smo tim -tim koji brani boje svoje škole.
Sa tako usađenim osjećajem zajedništva, nijesmo ni vidjeli protiv koga smo igrali. Naravno, dešavalo se da izgubimo, ali kad smo gubili bez borbe, to što je on nama govorio bilo je gore od samog izgubljenog meča. I bio je u pravu, uvijek.
*****
Gledajući Evropsko prvenstvo u košarci, sjetio sam se svega ovoga i učinilo mi se da je našoj reprezentaciji falilosve navedeno. Ne insistiram na tome da mogu da dajem stručne analize, ali mogu valjda da gledam i imam osjećaj. Dakle, pripremljeni smo da je naš najveći domet u košarci preskočiti Rumuniju, Češku i Mađarsku. Ali, imati jednog od najboljih NBA centara, jednog od najboljih centara u španskoj košarkaškoj ligi i još nekoliko momaka sa zavidnom košarkaškom reputacijom, bilo je sasvim dovoljno da se ostvari možda isti rezultat, ali sa mnogo drugačijim krajnjim utiskom.
U utorak veče, Slovenija je pobijedila Letoniju, ekipu koja nas je poslala kući ponižavajućom razlikom. Krvavom, muškom borbom, zajedništvom, trpeći udarce, Slovenija je dobila,jer utakmicu nikada ne dobija jedan ili dvojica vanserijskih igrača. Utakmicu dobija njih 12, sa trenerom i kompletnom klupom.
U pripremi meča sa Letonijom, jedan od slovenačkih igrača, na pitanje novinara može li se igrati sa ovom izrazito šuterskom ekipom, odgovorio je da može - ukoliko ne izađete na teren kao Crna Gora, koja očigledno nije imala namjeru da tu utakmicu pokuša da dobije. Uh. Neprijatno za progutati, ali istinito.Mi, draga gospodo, nijesmo imali balls.
*****
No, i ako vam od ove priče nešto zaista i zapne u grlu, brzo će doći i medicinska pomoć, čiji rad odnedavno kontroliše nov škodin SUV u vlasništvu (valjda) Ministarstva zdravlja, freško registrovan na civilne tablice. Ako se pitate kako je to moguće, stanite u red.
Obrazloženje ministra na neki način jeste smiješno i za njega takođe treba imati balls. Zbog čestih kontrola korišćenja službenih vozila u privatne svrhe, ministarstvo odlučuje da vozilo ima regularne, obične tablice, jer službenici ministarstva rade na terenu i noću i vikendom. Valjda da prevare kontrolore dok su na zadatku, što li...
Mene zanima ko to može da donese odluku da se na državnom vozilu ne primjenjuju pravila koja moraju da važe za prevozna sredstva koja se kupuju novcem iz budžeta? I ko i kako za to treba da odgovara? Nego, izgleda da niko od nas nema balls.
