-Postavlja se pitanje šta sindikati mogu da urade za one radnike koji rade na crno, za one koji su najugroženiji.Ništa. Sindikati moraju da ulaze u preduzeća, da razgovaraju sa radnicima kako bi povratili povjerenje i uticaj. Ali zato socijalne zahtjeve ne smiju da odvajaju od političkih- zahtjeve za pravedan izborni sistem, slobodnim medijima, javnom raspravom, strategija razvoja društva, predlaganje pakta o razvoju i zapošljavanju, iako to nijedna vlast ne želi. U protivnom, ako sindikati ovako nastave još malo nikog neće moći zastupati. Sindikati u Crnoj Gori su tromi i nijesu se dobro snašli u tranzicionoj Crnoj Gori te nijesu adekvatno zaštitili radnike koji su ostali bez posla i one koji su nastavili da rade tokom privatizacije. Sva ova dešavanja pokazuju da sindikati u Crnoj Gori odavno rade u interesu države i poslovodstva, a na štetu radnika- ocijenio je Tošković.
Dokaz toga je, ističe, što se lideri nacionalnih sindikata godinama ne mijenjaju.
-Sjede u upravnim odborima, bliski su svakoj vlasti, a za to vrijme niko ne štiti interes i položaj radnika koji su obespravljeni i iz straha od gladi najčešće pristaju da rade za bilo kakvu zaradu u bilo kakvim uslovima. Moderna misija sindikata je otpor robusnom obliku decivilizacije i dehumanizacije čovjeka. Mada, nameće se pitanje može li se to ostvariti u situaciji u kojoj je prekarizovan radnik samo potrošna roba koju će, kad više ne bude u stanju da pravi profit, zamijeniti roboti- naveo je Tošković u izjavi dostavljenoj Portalu Analitika.
