“Mislim da je pozicija zvanične Podgorice da se uzdrži od ishitrenih poteza i reakcija na zapaljivu retoriku nekih kosovskih političara i zvaničnika prepoznata u međunarodnim krugovima kao ozbiljna i odgovorna”, kazao je Vlahović, koji je ambasador Crne Gore pri Svetoj stolici u Vatikanu.
Ambasador Vlahović podsjeća da su iznijeti stavovi njegovo lično mišljenje i analiza, i da ne oni ne odslikavaju nužno zvanične pozicije crnogorske diplomatije.
ANALITIKA: Gospodine Vlahoviću, da li problem sa demarkacijom može ugroziti dobre odnose Podgorice i Prištine, koje godinama ističu i jedna i druga strana?
VLAHOVIĆ: Crna Gora iskazuje maksimalno strpljenje i uzdržanost povodom izjava i pozicija koje iskazuju pojedini kosovski politički lideri, a evo, ponavlja, kako ovih dana čitamo, i novi premijer Haradinaj. Šteta je što je, u jednom momentu, izostanak predstavnika srpskih stranaka onemogućio da se stvori većina u kosovskoj skupštini i ratifikuje sporazum. Čudno je i da pojedini kosovski političari ignorišu jasnu poruku EU da bi ta ratifikacija donijela i viznu liberalizaciju prema Evropi za gradjane Kosova.
Utvrđena granica je nesporna i kao takva je već tri puta potvrdjena - prvo od strane bilateralne komisije, pa onda još dva puta od inostranih faktora. Kada sam prošle godine u junu držao predavanje na Diplomatskoj akademiji u Prištini, našalio sam se, mada to i ozbiljno mislim, da Crna Gora ne bi imala problem da se to i četvrti i peti put provjeri i potvrdi, jer će rezultat biti isti, a da dva susjeda imaju preče i važnije agende, i medjusobno i pojedinačno, nego što je raspirivanje strasti oko nesporne granice.
Jedna od tih obaveza je i ona koja se tiče ustavnog odredjenja o crnogorskoj nacionalnoj manjini na Kosovu, na što se takodje čeka godinama.
U svakom slučaju, mislim da je pozicija zvanične Podgorice da se uzdrži od ishitrenih poteza i reakcija na zapaljivu retoriku nekih kosovskih političara i zvaničnika prepoznata u medjunarodnim krugovima kao ozbiljna i odgovorna.
ANALITIKA: Koji izlaz vidite iz ove situacije sa demarkacijom? Što se može uraditi?
VLAHOVIĆ: Nekada, davno, sredinom devedesetih, napisao sam, povodom nekih crnogorskih istorijskih problema i pitanja, tekst za Našu Borbu sa naslovom "Potreba za radikalnim strpljenjem". Strpljenja, dakle. Dozvaće se kosovski prijatelji pameti u vezi te linije na Čakoru i prema Kuli, a gradjani Kosova će dobiti bezvizni režim za putovanja u EU. To je, valjda, važnije od nekoliko čuka na našim planinama.
ANALITIKA: Kako gledate na odnose medju susjedima u regionu? Koji regionalni problemi se moraju prioritetno riješiti i kako?
VLAHOVIĆ: To su teška i, u nekim slučajevima, mučna pitanja. Situacija u Makedoniji nije jednostavna, mada je izbor vlade g. Zaeva donio izvjesnu relaksaciju. Kratkotrajna "uzbuna" oko navodnog prisluškivanja i praćenja srpskih diplomata je pokazala koliko je lako izazvati uznemirenje i nestabilnost.
Za odnose Srbije i Kosova i perspektive njihovih pregovora bi nam trebalo puno prostora, ali bih bio slobodan da ukažem na opterećenja i ograničenja i jednih i drugih u toj komunikaciji. Previše je tu, moguće i neizbježno, dodvoravanja ekstremnim i nacionalističkim snagama, i na Kosovu i u Srbiji, tako da svi u regionu treba da budu spremni da je to proces koji će dugo trajati. Uz to, mnoštvo je, nažalost, mogućnosti i interesa, i balkanskih i vanbalkanskih, da se vrši opstrukcija i da se oteža, i Beogradu i Prištini, svaki konkretni pomak i zajednički uspjeh. Dugačak je to tunel i krivudav, pa se ni svijetlo na drugom kraju ne vidi ... Važno je da nema eskalacija ozbiljnijih razmjera, a problem je takav da zahtijeva državničku mudrost i hrabrost sa obije strane, uz umješnost onih iz medjunarodne zajednice koji žele da pomognu.
ANALITIKA: Koliko, po vašem mišljenju, nepriznavanje Kosova od strane Srbije smeta poboljšanju odnosa u regionu?
VLAHOVIĆ: Moramo biti realisti. To će biti dug i naporan proces. Nisam siguran da su zvaničnici koji su sada na sceni kadri to da okončaju, ali se stvari kreću naprijed - puževim tempom, ali ipak naprijed. Ne mogu se procesi i problemi koji su akumulirani decenijama dovršiti bez muke i popuštanja i konstruktivnog pristupa s obije strane.
ANALITIKA: Koliko je priznavanje Kosova od strane Crne Gore zaista pogoršalo odnose Podgorice sa Beogradom i ima li pritisaka od strane Srbije zbog Kosova?
VLAHOVIĆ: Poslije bure i uznemirenja koji su tada doveli do otkazivanja gostoprimstva našoj ambasadorki, Srbija, bar u njenom zvaničnom segmentu, ipak pokazuje realističnost i uzdržanost. Druga je, naravno, stvar, što se srpski nacionalistički i velikodržavni krugovi ne mogu pomiriti sa činjenicom da je Crna Gora uopšte nezavisna i medjunarodno priznata i da vodi svoju samostalnu politiku. Jed i srdžba u vezi crnogorskog priznanja Kosova su, u velikoj mjeri, surogat za nedostatak kapaciteta i snage da se, recimo, jednoj Francuskoj ili Njemačkoj prigovori ista stvar. Uz to, kosovska trauma je bogomdano nacionalističko gorivo.
Gubitak dominacije nad Crnom Gorom boli, kao što vidimo. To je prava "rana neprebolna" u krugovima kojima su Garašaninovo Načrtanije i Memorandum SANU osnovna literatura.
ANALITIKA: Mislite li da je članstvo Srbije u EU nemoguće bez priznavanja nezavisnosti Kosova? Koliko je moguće da se odnosi Srbije i Kosova kao dvije nezavisne države konačno urede preko Briselskog dijaloga?
VLAHOVIĆ: Srbija i Kosovo treba da budu članice EU. Ali, "sve u svoje pero": prvo da tamo bude Crna Gora ... Rekao sam već - to su dugačke staze i biće mnogo izazova, od kojih neke sada nije ni moguće sagledati u cjelini. Uz to, mislim da je važno reći da Briselski proces, u tom smislu, nema alternativu.
ANALITIKA: Koliko je EU važna za demokratsku i ekonomsku transformaciju Balkana? Da li je to jedina opcija koja obezbedjuje mir i prosperitet u regionu?
VLAHOVIĆ: Logičan je stav da je EU najvažnija. Ovo jeste evropsko predgradje, kojemu predstoji veliki posao i u izgradnji institucija i demokratskih mehanizama, ali i u ekonomskom smislu. Zato je tzv. Berlinski proces značajan, mada on ne smije da bude shvaćen i interpretiran kao nadomjestak za perspektivu članstva svih zemalja regiona u EU. Evropska Unija prolazi kroz krizu i transformaciju i biće potrebno i vremena i truda da se i na toj strani povrati i ojača želja i interes za proširenjem u sagledivoj budućnosti.
ANALITIKA: A u koliko je uopšte oslabljena EU istinski zainteresovana za uključenje Balkana u taj savez evropskih demokratija?
VLAHOVIĆ: Ako istorija i nas i naše evropske prijatelje nečemu uči - ta potreba i interes su očigledni. Ali, vrijeme je faktor koji iskušava naše strpljenje. Istorijski procesi imaju svoju logiku - mi živimo u medjuzavisnom svijetu, sa izazovima i problemima koji se reflektuju i na one zemlje koje, na prvi pogled, "nemaju veze" sa njima. Pogledajte izbjegličku krizu, na primjer.
ANALITIKA: Kako gledate na učestale pomirljive i popustljive tonove koji dolaze iz Berlina prema Putinu?
VLAHOVIĆ: "Real-politik" je njemački izum i kovanica. Evropa, pa i u smislu pojedinih značajnih evropskih centara (a Berlin je, svidjalo se to nekome ili ne, najuticajniji medju "jednakima"), je, poslije Bregzita, u potrazi za svojim novim identitetom, nadamo se - ojačanim i osvježenim - što uključuje i traženje efikasnih odgovora i alternativa na politiku sankcija prema Rusiji.
ANALITIKA: Koliko mislite da je članstvo u NATO ključno za obezbjeđenje mira i stabilnosti u regiji?
VLAHOVIĆ: Za Crnu Goru je to od velikog značaja i mislim da se radi o povijesnom uspjehu naše zemlje i onih koji su se za to zalagali. Isto važi i za region u cjelini. Nadam se da će nas i naši makedonski prijatelji u tome pratiti u skoroj budućnosti. Voljeli bi, naravno i iskreno, da i Bosna i Hercegovina bude u tom društvu, jer je ti u najboljem interesu svih njenih gradjana, uprkos retorici iz zvanične Banjaluke. Srpska pozicija o vojnoj neutralnosti je, naravno, legitimna, ali se usudjujem da primijetim da je, na duži rok, upitna njena održivost, ali i posljedice po kulturnu, u najširem značenju te riječi, i političku zbilju u Srbiji. Srpski nacionalistički krugovi i srpska crkva znaju zašto su protiv članstva u NATO. Govore, vrlo selektivno, o neposrednoj prošlosti, a vrlo pažljivo razmatraju svoje šanse i perspektive ako i kada bi i Srbija bila članica Alijanse.
ANALITIKA: Do koje je mjere je Crna Gora riješila probleme te vrste članstvom u NATO?
VLAHOVIĆ: Članstvo nije čarobni štapić, ali - lakše se diše ... Pozicija članice NATO-a pruža sigurnost i stabilnost, ali znači i pretpostavku za dalju političku, kulturnu i ekonomsku emancipaciju Crne Gore. Uz to, crnogorsko članstvo u Alijansi je dobra vijest i za sve zemlje regiona, bez obzira što bi se neki od balkanskih zvaničnika sada namrštili ili nasmijali na ovu konstataciju. Napravili smo veliki iskorak, koji nas obavezuje da budemo bolji nego što smo sada, i prema sebi i prema drugima.
ANALITIKA: U posljednjih nekoliko godina je uticaj Rusije na Balkanu postao problem. Koliko je to faktor koji utiče na odnose u regionu, odnose država regiona sa Zapadom, ali i političke odnose unutar samih država?
VLAHOVIĆ: Rusija je velika i ima svoje interese. To što smo svi mi zajedno i pojedinačno manji od Rusije, ne čini naše interese manje važnim. Nema tu, zapravo, nikakvog iznenadjenja. Ojačana Rusija ima veće apetite, i javne i tajne. Preuzimanje Krima i destabilizacija Ukrajine, kao i, ranije, ugrožavanje teritorijalnog integriteta Gruzije, su, uprkos svim naporima i retorici Zapada, prošli kako su prošli, pa je aparat predsjednika Putina logično zaključio da postoje situacije i zemlje u našem dijelu Evrope dje bi imalo rezona iskoristiti "tradicionalne" i nove veze i mehanizme ... Mnogo je saveznika Rusije - bilo kakve i bilo koje Rusije - na našim prostorima, pa je politika Kremlja logični izraz i tog segmenta naše zbilje. Utiče, dakle, Rusija, ali je na nama da donosimo naše odluke.
ANALITIKA: Koji je razlog interesovanja Rusije za region? Da li je to samo zbog protivljenja širenju NATO-a, ili je to i zbog EU?
VLAHOVIĆ: Ne bih se usudio da interpretiram motivacije i interese Kremlja, ali tu, pored ovog što ste pomenuli, Rusija ima interese i projekcije koji proističu iz njenog obnovljenog statusa globalne sile.
ANALITIKA: Koliko Crna Gora osjetila taj ruski uticaj? Da li je i koliko to bio faktor u pokušaju terorističkog napada u Crnoj Gori, kao što tvrdi Tužilaštvo, u oktobru prošle godine?
VLAHOVIĆ: Crna Gora ima preko tri stotine godina diplomatskih odnosa sa Rusijom, pa su nam poznati i snaga i potencijali naših ruskih prijatelja. I u dobru, i u zlu. Rusija je odigrala pozitivnu ulogu u procesu povraćaja naše nezavisnosti, prije svega kroz uzdržani i konstruktivni stav, koji je poštovao orijentaciju državnog vrha i odluku naših gradjana. Ja sam već govorio i pisao o tome kako je moguće da je Moskva pogrešno procijenila i protumačila odlučnost i istrajnost zvanične Podgorice da zaista okonča proces pristupanja Alijansi. Ili, prostije, moguće je da je Kremlj zakasnio u reakciji prema Crnoj Gori i bio zatečen razvojem situacije - bez obzira što je i na drugoj strani bilo izvjesne inercije, posebno na samitu NATO u Velsu.
No, sve je dobro što se dobro svrši, a o oktobarskim pokušaju u kojem, po svim raspoloživim saznanjima, ruska vojna služba GRU ima svoje predstavnike - gledaćemo i slušaćemo narednih mjeseci, u sudskom procesu.
ANALITIKA: Demokratizacija i transformacija Balkana je do sada bila nemoguća bez SAD. Koliko je Vašington još važan za procese u regionu, i da li prepoznajete interesovanje Bijele kuće za situaciju na ovim prostorima?
VLAHOVIĆ: Naravno da jeste i naravno da postoji. Mada - neće se naši američki prijatelji naljutiti - američki iskaz o tome zavisi i od osobe kojoj postavite takav upit.
Ohrabreni smo, i to kažem bez ikakve diplomatske kurtoazije, stavovima i porukama koje je tokom nedavne posjete Podgorici prenio potredsjednik SAD Pens. To bila potvrda kontinuirane brige Sjedinjenih Država za ovaj dio Evrope. Mislim da se to dobro i jasno čulo na svim relevatnim regionalnim adresama, ali i šire.
Nije bilo logike, niti će je biti, da se SAD volšebno povuku sa Balkana i precrtaju ili prepuste stihiji ono što je s mukom stvarano posljednih četvrt stoljeća. Naivne su bile projekcije da će predsjednik Tramp voditi nekakvu rusku politiku.
Ono što je za sve nas, ali i za naše prijatelje, i u Evropi, i u Americi najvažnije je da se ne zapuštaju procesi na Balkanu, da se ne skrajne i ne zaboravi naš region, i da se, umjesto kriza i situacija koje bi bile slične ovima koje smo gore pomenuli, nastavimo evropskim i evro-atlantskim putem. To je zajednički cilj, vrijedan truda, energije i vremena.
Pokazaće se, mada to sada može zvučati naivno i hiperoptimistično, da ni aktuelni sporovi i natezanje na relaciji Zapad-Rusija neće trajati dovijeka, jer i Rusija ima potrebu za politikom koja će na duge staze biti održiva - ekonomski, populaciono i politički.
V.R.N.
