Svjetski priznata istraživanja koja uključuju i Balkan, pokazuju da će najmanje dvije od 10 djevojčica i jedan od 10 dječaka biti na neki način seksualno zlostavljani do svoje 14 godine, te da se razmjere povećavaju kako adolescenti ulaze u zrelije doba. Istraživanja, takođe, pokazuju da 90% seksualno zlostavljane djece poznaje svog zlostavljača, kao i da od tog broja 30% zlostavljača čine članovi porodice.
Ove podatke iznijela je pedijatrica iz Beograda dr Amira Peco Antić na nedavno održanoj obuci za pedijatre, sudije, tužioce, službenike policije i centara za socijani rad. Obuka na temu prepoznavanja i prijavljivanja seksualnog nasilja nad djecom održana je u Podgorici u cilju efikasnijeg prepoznavanja i otkrivanja seksualnog nasilja nad djecom.
Peco Antić je upozorila da moramo imati u vidu da su prijavljeni i procesuirani slučajevi samo vrh ledenog brijega, i da moramo učiniiti sve kako bi osnažili stručnjake za prepoznavanje i obraćanje pažnje na seksualno zlostavljanje djece.
Obuka je organizovana u okviru projekta "Seksualno nasilje nad djecom - prekinimo tišinu“ koji sprovode SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica i Asocijacija za preventivnu pedijatriju Crne Gore u partnerstvu sa Ministarstvom zdravlja i kancelarijom UNICEF-a u Crnoj Gori, uz finansijsku podršku EU.
Projekat ima za cilj jačanje kapaciteta zaposlenih u zdravstvenom, pravnom i socijalnom sektoru za profesionalnu, kvalitetnu i efikasniju brigu i zaštitu djece od seksualnog zlostavljanja.
Direktorica SOS telefona Podgorica i koordinatorka projekta Biljana Zeković je izjavla da je nasilje nad djecom u svim njegovim pojavnim oblicima ozbiljan problem u Crnoj Gori kojem se još uvijek ne posvećuje dužna pažnja. Uvjerenje da izraženo patrijarhalno društvo obezbjeđuje sigurnost djece, posebno u njihovom domu, predstavlja opasnu predrasudu koja
"Seksualno zlostavljanje djece je još uvijek tabu tema u našoj zemlji, a žrtve samim tim postaju opet žrtve zavjere ćutanja, što drastično utiče na njihovu budućnost. Ovaj oblik nasilja nad djecom predstavlja složen društveni i psihološki problem, koji zahtijeva usku saradnju između medicinske, pravne i socijalne struke, koja upravo zbog nedostatka adekvatne obuke stručnjaka još uvijek nije dovoljno razvijena", kazala je Zeković.
Direktorica Direktorata za zdravstvenu zaštitu u Ministarstvu zdravlja dr Alma Drešević istakla je da se uticaj seksualnog zlostavljanja na djetetovo zdravlje povezuje sa brojnim negativnim medicinskim i psihološkim posljedicama, uključujući i uzimanje droga, nasilno ponašanje i psihičke probleme.
"Primarna odgovornost pedijatra je zaštita djeteta, a odgovarajuća multidisciplinarna obrada od strane stručnjaka može biti odlučujuća za posljedice kod djece, porodice i društva u cjelini", kazala je Drešević.
Ona navodi da je procjena seksualno zlostavljane djece sve više dio opšte pedijatrijske prakse.
"Pedijatri viđaju djecu u različitim okolnostima. Nekada je dijete dovedeno jer je izjavilo da je zlostavljano ili je svjedočilo zlostavljanju, nekada nakon epizode seksualnog zlostavljanja radi zdravstvenog pregleda, prikupljanja dokaza i zbog kriznog stanja, a nekada su tokom rutinskog pregleda uočeni simptomi i znakovi seksualnog zlostavljanja. Stoga su pedijatri nezaobilazni dio stručnog tima u prevenciji, istrazi i tretmanu problema i očekuje se da su kompetentni u bazičnim vještinama uzimanja podataka i fizičkom pregledu seksualno zlostavljane djece, laboratorijskim pretragama i dijagnostici", smatra dr Drešević.
Doktorka nauka, klinička psihološkinja i psihoterapeutkinja sa dugogodišnjom praksom u Njujorku Jelisaveta Sanja Rolović vjeruje da će sprovedena obuka pomoći stručnjacima da se efikasnije susrijeću i bave pitanjima i slučajevima seksualnog zlostavljanja djece.
Kako je kazala, cilj obuke je da se pomogne pedijatrima i ostalim stručnjacima da pobijede prepreke/barijere koje mogu imati kada je ova tema u pitanju i da ih osposobi da prevaziđu društvenu i socijalnu stigmu koja obavija svaki razgovor o seksualnom zlostavljanju djeteta, i da budu sigurni da neće nanijeti štetu djetetu i porodici.
Učesnici treninga su istakli teškoće da otvoreno razgovaraju o pitanjima seksualnog zlostavljanja sa pacijentima i njihovim porodicama, dileme o etičkim granicama u praksi, nejasnoće po pitanju gdje njihova odgovornost prema dobrobiti djeteta počinje i završava, kao i nejasnoće po pitanju multisektorskog pristupa, tj. uloga i odgovornosti svake institucije ponaosob.
Upravo stoga, dr Rolović smatra da je, osim vještina prepoznavanja seksualnog zlostavljanja djeteta, sposobnosti vođenja razgovora sa djetetom i porodicom, od posebnog značaja poboljšati multisektorsku saradnju i izraditi jasne smjernice postupanja svih institucija u sistemu zaštite djece od seksualnog zlostavljanja.
