Svi poludimo ponekad. Zar niste nekada poludjeli i vi? Nemoguće je zaboraviti ove riječi koje je tako samouvjereno i luckasto izgovorio Entoni Perkins u roli Normana Bejtsa u klasiku „Psycho“ Alfreda Hičkoka. Ipak, iako će vječno biti upamćen po ovoj ulozi, fenomenalni američki glumac ostavio je za sobom još nekoliko nezaboravnih filmskih likova prije nego što je preminuo 12. septembra 1992. godine. Dvadeset pet godina poslije Perkinsove smrti, valja se prisjetiti najveće uloge koje ga je proslavila, ali i filmova koji ne bi imali isti efekat bez ovog mračnog kameleona.
Pozorišni početak
Perkins je počeo da glumi u pozorištu kada je imao 15 godina. Prvu filmsku ulogu dobio je 1953. u ostvarenju „The Actress“ sa Spenserom Trejsijem. Perkins je uspio da zaintrigira publiku i kritičare, iako je imao sporednu rolu. Ova uloga dovela ga je do Brodveja, gdje je godinu kasnije pokazao vrsne pjevačke sposobnosti u predstavi „Tea and Sympathy“.
Oskar na vratima
Godine 1956. režiser Vilijam Vajler odlučio je da adaptira roman „Friendly Persuasion“ tada zabranjenog pisca Majkla Vilsona. Bio je ubijeđen da je Perkins idealan za ulogu Džoša Bridvela, iako je glumac u tom periodu razmišljao da se potpuno vrati teatru i zaboravi na filmove.
Vajler je ko zna koji put pokazao da ne može da pogriješi – Perkinsu je uloga donijela nominaciju za Oskara. Ipak, nije uspio da pobijedi Entonija Kvina na uručenju nagrada Američke akademije 1957. Umakla mu je zlatna statueta, ali nominacija je makar dokazala Perkinsu kako treba da se drži filma.
Kruna karijere
Perkins je zaintrigirao najvećeg majstora tog doba, Alfreda Hičkoka. Godine 1960. čuveni režiser ponudio je Perkinsu najkompleksniju ulogu koju je ikada odigrao. Hičkok je od samog starta znao da je neobični glumac idealan za film „Psycho“. To pokazuje činjenica da nikada nije nazvao Perkinsa po imenu na filmskom setu. Hičkok ga je sve vrijeme zvao „gospodar Bejts“.
Legendarna uloga u Hičkokovom klasiku omogućila je Perkinsu da se infiltrira u sve filmske kombinacije, ali glumac ipak nije bio zadovoljan. Na neki način je obilježen – svi su mu nudili slične role. Teško je mogao da dođe do uloge koja je potpuna suprotnost Normana Bejtsa.
Međutim, kada su Perkinsa godinama kasnije pitali da li bi prihvatio da odigra Bejtsa da je znao da će ga ovako etiketirati, glumac je odgovorio potvrdno. „Psycho“ je definitivno obilježio njegovu karijeru budući da je igrao u tri nastavka i čak potpisao režiju trećeg dijela iz 1986. godine.
Evropska slava
Naposljetku, Perkins jeste dobio šansu da igra čovjeka potpuno suprotnog Bejtsu. Rusko-američki režiser Anatol Litvak angažovao ga je u filmu „Goodbye Again“ (1961). Igrajući uz Ingrid Bergman, Perkins je dokazao da je nezaobilazna karika i američke i evropske filmske scene, što je potvrdila i nagrada za najboljeg glumca na Kanskom festivalu.
Godinu kasnije, Orson Vels vratio je Perkinsa mračnoj strani ulogom Jozefa K. u filmu „The Trial“. Iako su mu dobro legle uloge u evropskim ostvarenjima, Perkins se vratio američkoj kinematografiji sedamdesetih godina i obilježio pojedine filmove iz tog perioda među kojima su najvažniji „Catch-22“ (1970) i „Murder on the Orient Express“ (1974).
Perkins je odigrao zadnju ulogu u TV filmu „In the Deep Woods“ (1992). Preminuo je 1992. u Los Anđelesu u 60. godini od AIDS-a.
L. M.
